Međutim, problemi u funkcioniranju te države^1,2 time nisu stali i hrvatski oporbeni političari sve su jače zazivali federalno uređenje države i daljnje dogovore oko unutarnjeg uređenja Kraljevine. Atentat na kralja Aleksandra I. u Marseillu, 1934. unio je dodatan raskol i razdoblje namjesništva Pavla Karađorđevića (koji je vlast preuzeo do punoljetnosti kraljeva sina Petra II.) karakterizirao je poludiktatorski režim, prvo s Bogoljubom Jevtićem, a onda Milanom Stojadinovićem na čelu Vlade, koji nije skrivao naklonjenost fašističkim zemljama toga doba. Nakon pada Vlade sa Stojadinovićem na čelu, na njegovo mjesto 1939. dolazi Dragiša Cvetković, u čijem je programskom govoru prvi put priznato postojanje „hrvatskog pitanja“ i potreba postizanja sporazuma s Hrvatima.

Nakon višemjesečnih pregovora, dana 26. kolovoza 1939., u Božjakovini, predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije, Vladko Maček (koji je bio ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke), potpisali su povijesni Sporazum Cvetković - Maček³, čijih nekoliko članaka glasi:

„Smatrajući da je Jugoslavija najbolji jamac neovisnosti i napretka Srba, Hrvata i Slovenaca; u cilju što pouzdanijeg i potpunijeg očuvanja javnih interesa, Predsjednik Kraljevske vlade Dragiša Cvetković i Predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačke demokratske koalicije dr. Vladko Maček, pristupajući rješavanju hrvatskog pitanja, poslije dužih vijećanja, složili su se u sljedećem:

Članak I.
Potrebno je formirati zajedničku vladu. Ova vlada će po pristanku mjerodavnih čimbenika, a na temelju članka 116. Ustava, ustanoviti banovinu Hrvatsku, na nju s države prenijeti odgovarajuće nadležnosti i donijeti političke zakone. Ona će, u suglasnosti s mjerodavnim čimbenicima, pripremiti sve što je potrebno za preustroj državne zajednice.

Članak II.
Savska i primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Travnik i Fojnica, spojit će se u jednu jedinicu koja će se zvati Banovina Hrvatska.

Definitivni opseg Banovine Hrvatske odredit će se prilikom preustroja države; pri tome će se voditi računa o ekonomskim, geografskim i političkim okolnostima.

Tom prilikom izdvojit će se iz gore navedenih srezova, koji su pripojeni Banovini Hrvatskoj općine i sela, koja nemaju hrvatsku većinu.

Članak III.
Novim jedinicama kao i u državi bit će osigurana ravnopravnost Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i jednako postupanje u pogledu njihovog sudjelovanja u obavljanju javne službe.

Isto tako bit će osigurana ravnopravnost usvojenih i priznatih vjeroispovijesti. Ustavom će se zajamčiti jednaka temeljna građanska i politička prava.
…“

U daljnjim člancima uređeno je pitanje opsega prijenosa nadležnosti Banovini Hrvatskoj (članak IV.), tko provodi zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast u stvarima iz nadležnosti Banovine, kao i pitanje rješavanja sporova između države i Banovine (članak V.), zatim je izričito propisano da će opseg nadležnosti i opseg Banovine Hrvatske biti zajamčeni i naročitom ustavnom odredbom, koja se neće moći mijenjati bez pristanka Banovine (članak VI.) te da će Vlada donijeti nove propise o tisku, o udruženjima, zborovima i dr., potrebnima za provedbu sporazuma (članak VII.).

Istog dana sastavljena je nova vlada Kraljevine (Vladko Maček postaje potpredsjednik Vlade) i donesena je Uredba o Banovini Hrvatskoj. Prijam Sporazuma u narodu je bio podijeljen: iako su Hrvati većinom dobro prihvatili Sporazum, dio njih ga je osuđivao smatrajući da su pojedini dijelovi „povijesne Hrvatske“ izostavljeni. Srpski političari su, pak, smatrali da se Hrvatima previše popustilo, a Srbi u Hrvatskoj odmah su počeli tražiti autonomiju i izdvajanje svojih područja iz Banovine.

Ustav RH uključio je Banovinu Hrvatske u svoje Izvorišne osnove, istaknuvši da je njezinim osnutkom 1939. obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji.