Bila je to prva konferencija¹ u povijesti o kontroli naoružanja čijem su održavanju pridonijeli različiti politički interesi, ali i razvitak prava žena, koje su općenito bile zagovornice antiratnog djelovanja i protiv naoružanja. Konferencija je održana izvan okrilja Društva naroda, a na njoj je sudjelovalo devet država: SAD, Japan, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Belgija i Nizozemska i Portugal. Iako su Britanci na kraju Prvog svjetskog rata imali i dalje najveću mornaricu, njihovi brodovi bili su zastarjeli, a u gradnji novih prednjačili su Amerikanci i Japanci. Budući da su Britanci s Japancima imali ugovor o savezništvu koji je istjecao 1922., ovu su Konferenciju prihvatili kao bolju priliku da određena pitanja riješe u Washingtonu nego u Tokiju. S druge strane, rivalstvo nad kontrolom u Tihom ocenu između SAD-a i Japana postajalo je sve očitije i dugoročno je prijetilo miru. U tom ozračju, na Konferenciji su potpisana tri sporazuma, Sporazum Četiriju sila, 13. prosinca 1921., te Sporazum Pet sila (poznat kao i Washingtonski pomorski ugovor) i Sporazum Devet sila, oba potpisana 6. veljače 1922., i nekoliko manjih sporazuma.

Sporazum Četiriju sila² odnosi se na otočne posjede i dominione u području Tihog oceana, a potpisale su ga SAD, Britansko Carstvo, Francuska i Japan. Njime su strane Sporazuma, u članku I., međusobno suglasne poštovati svoja prava glede svojih otočnih posjeda i otočnih dominiona u području Tihog oceana te ako se „između bilo koje Visoke ugovorne strane dogodi spor koji proizlazi po bilo kojem pitanju vezanom uz Tihi ocean koje uključuje njihova navedena prava, a nije zadovoljavajuće riješen diplomacijom i mogao bi utjecati na harmonični sporazum koji sada postoji između njih, one će pozvati druge Visoke ugovorne strane na zajedničku konferenciju gdje će se predmet izložiti radi razmatranja i utanačenja.“ U članku II. navodi se da „ako su navedena prava ugrožena agresivnim djelovanjem bilo koje druge sile, Visoke ugovorne strane komunicirat će jedna s drugom potpuno i iskreno kako bi postigle dogovor o najučinkovitijim mjerama koje treba poduzeti, zajednički ili odvojeno, a sve kako bi se zadovoljile zahtjevnosti određene situacije.“ Člankom III. određeno je vrijeme trajanja Sporazuma prema kojem će „ostat (će) na snazi deset godina od trenutka kada stupi na snagu, a nakon isteka navedenog razdoblja ostat će na snazi podložno pravu bilo koje Visoke ugovorne stranke da ga raskine uz obavijest dvanaest mjeseci unaprijed“. Sukladno članku IV., Sporazuma, „..sporazum između Velike Britanije i Japana, sklopljen u Londonu 13. srpnja 1911. se otkazuje.“

Istog dana, sve četiri strane ugovornice potpisale su Dopunsku deklaraciju kojom se između ostalog navodi da će se „Sporazum primjenjivati na otoke pod mandatom u Tihom oceanu, uz uvjet; međutim, sklapanje Sporazuma neće se smatrati pristankom Sjedinjenih Američkih Država na mandate i neće spriječiti sporazume između Sjedinjenih Američkih Država i Mandatskih sila u odnosu na otoke pod mandatom.“

Nesporno je da je Sporazum po svom sadržaju bio dovoljno nejasan da bi imao bilo kakav jači obvezujući učinak. Ipak, njegova je posebna važnost u činjenici da je njime derogiran Anglo-japanski savez, ugovor između Velike Britanije i Japana sklopljen 1902. i obnovljen 1911., kojim se u načelu održavala ravnoteža moći u Istočnoj Aziji. Poštovanjem postojećih prava, ovim Sporazumom u biti dogovoren je status quo na Tihom Oceanu te odustanak od daljnje teritorijalne ekspanzije.

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Washington_Naval_Conference
2 Izvor: https://avalon.law.yale.edu/20th_century/tr1921.asp