Nakon Milanskog edikta u Aleksandrijskoj crkvi stvorili su se prijepori oko načina kršćanskog vjerovanja. Svećenik Arije tvrdio je da je Sin bio tek stvorenje Očevo i Ocu podređen, a za razliku od njega, biskup Aleksandar Aleksandrijski i Atanazije Aleksandrijski smatrali su da je Sin istobitan s Ocem. Pod pokroviteljstvom Konstantina Velikog održao se Prvi nicejski sabor¹, na kojem je pobijedila protuarijevska struja, odnosno nauk koji su zagovarali Aleksandar i Atanazije, da je Krist „istinski Bog“ i „istobitan s Ocem“. Unatoč tome, Nicejski sabor nije polučio poseban uspjeh. Nakon Konstantinove smrti njegov nasljednik Konstantin II. bio je naklonjen arijevcima te je čak i protjerivao pronicejske biskupe. Dolaskom Teodozija na vlast arijstvo je bilo poprilično razvijeno na istoku, dok se zapadni dio carstva držao čvrsto nicejskog vjerovanja. Nakon što je prebolio ozbiljnu bolest, Teodozije, nicejski kršćanin, donio je Solunski edikt, kojim određuje sljedeće:

„Carevi Gracijan, Valentinijan i Teodozije Augusti.

Edikt narodu grada Konstantinopola.

Želimo da svi narodi koji su pod našom upravom, zahvaljujući našem milosrđu, ostanu vjerni ovoj religiji koju je Bog predao Petru apostolu i koju je on osobno predao Rimljanima, i koju naravno čuva Pontifeks Damaz i Petar, biskup Aleksandrije, čovjek apostolske svetosti; to jest, sukladno apostolskoj disciplini i naučavanju Evanđelja, moramo vjerovati u jedino boštvo Oca, Sina i Duha Svetoga, koji su jednaki u uzvišenosti i Presvetom Trojstvu. Određujemo da ime kršćana katolika imaju oni koji ne krše propise ovog zakona. Ostale smatramo osobe bez razuma i naređujemo da budu osuđeni na kaznu sramote kao heretici, a njihove grupe ne smiju uzimati ime Crkava; njih treba najprije osuditi osveta Božja, a zatim naše kazne za koje nas je ovlastio Nebeski Sudac.

Dano u Solunu, trećeg dana kalende ožujka, petoga konzulata Gracijana augusta i prvoga Teodozija augusta.“²

Solunski edikt smatra se prvim sekularnim zakonom kojim kršćanski rimski vladar otvara put k represiji prema onima koje se smatra hereticima. Edikt nije bio usmjeren prema nekršćanima koliko protiv arijevskih kršćana, čemu je Teodozije posvetio dosta energije nakon donošenja edikta. Ediktom iz 381., car je zabranio naseljavanje heretika u gradovima, a iste godine nakon što je Nicejsko vjerovanje potvrđeno na Prvom carigradskom saboru, ujedno i Drugom ekumenskom saboru crkve, pitanje arijstva konačno je razriješeno. Arijevski biskupi s istoka bili su zamijenjeni pravoslavnim biskupima, a Arijevci su protjerani iz Konstantinopola. Solunski edikt naknadno je bio uključen u Knjigu XVI. Teodozijeva (II) zakonika i označio je prekretnicu u kristijanizaciji Rimskog Carstva.