Dvadesetak godina prije potpunog ukidanja ropstva u SAD-u, pred Vrhovnim sudom te zemlje odigrao se jedan od najpoznatijih slučajeva o ropstvu - Sjedinjene Američke Države protiv škune Amistad, punog naziva Sjedinjene Američke Države, žalitelji, protiv tužitelja i potražitelja škune Amistad, njezina pribora, opreme, namještaja, zajedno s teretom i Afrikancima spomenutim i opisanim u nekoliko tužbi i zahtjeva, protužalitelji (engl. The United States, Appellants, v. The Libellants and Claimants of the schooner Amistad, her tackle, apparel, and furniture, together with her cargo, and the Africans mentioned and described in the several libels and claims, Appellees). U njemu se odlučivalo o vlasništva nad spašenim brodom - škunom i njegovim teretom i pravu na slobodu afričkih robova koji su ga bili oteli. Ploveći ka kubanskim plantažama, nakon preprodaje u roblje u Havani, porobljeni Afrikanci, najvećim dijelom iz plemena Mende iz zapadne Afrike jedne noći su se pobunili, oteli brod i preživjelim plantažerima (Ruizu i Montezu) naložili da ih vrate u Afriku. Međutim, ovi su ih prevarili i noću su plovili prema sjeveru. Nakon dva mjeseca škuna je stigla na Long Island Sound u vidno lošem stanju. Dok je vođa pobune Cinque bio u kupovini namirnica, obalna straža brod je uzaptila nakon što ga je došla pregledati i tada doznala za otmicu. Kapetan mornarice je sukladno pomorskom pravu podnio tužbu za vlasništvo nad spašenim brodom, njegovim teretom i porobljenim Afrikancima.

U spor se umiješalo više stranaka. Sjedinjene Američke Države su u ime Španjolske tvrdile da su škuna, teret i Afrikanci vlasništvo Španjolske, plantažeri Ruiz i Montez (koji su upravljali brodom nakon pobune) tvrdili su da su »robovi«, teret i škuna njihovo vlasništvo, a Afrikanci su poricali svoj robovski položaj i tražili priznanje slobode tvrdeći da su nezakonito uhvaćeni i preprodani u roblje. Niži sudovi donijeli su odluku o vlasništvu nad brodom i nagradi, ali ne i vlasništvo nad robovima smatrajući da ih se treba vratiti u Afriku. Na poticaj tadašnjeg američkog predsjednika, Martina Van Burena, Sjedinjene Američke Države žalile su se Vrhovnom sudu smatrajući da je sud na temelju sporazuma iz 1819. (između SAD-a i Španjolske) trebao vratiti brod i robove njegovim vlasnicima jer su dokazali vlasništvo nad njima. Na stranu Afrikanaca stao je abolicionistički pokret, među kojima je bio bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, John Quincy Adams. Kada je 24. veljače 1841. uzeo riječ, podsjetio je sud da je dio sudbene vlasti, a ne izvršne. Zatim je pokazao prijepisku tadašnjeg američkog predsjednika i španjolskog državnog tajnika smatrajući da je predsjednik u tom slučaju preuzeo neustavne ovlasti. U završnom govoru 1. ožujka, koji je trajao više od sedam sati, rekao je: »Onaj čas kada dođete do Deklaracije o nezavisnosti, prema kojoj svaki čovjek ima pravo na život i slobodu kao neotuđivo pravo, ovaj slučaj je gotov. U ime ovih nesretnih ljudi, ne tražim ništa više nego ovu Deklaraciju.«

Vrhovni sud je 9. ožujka 1841. potvrdio odluku nižih sudova, osim u dijelu naredbe za povratak Afrikanaca u Afriku. U odluci za koju je od osam sudaca glasovalo njih sedam, rečeno je: »Za nas nema nikakve osnove za sumnju da se ovi crnci trebaju smatrati slobodnima«. Vlasnici tereta nisu uspjeli dokazati da su robovi bili »zakoniti«. Brodski dokumenti kojima se dokazivala njihova kupnja u Kubi bili su lažni, i kako su Afrikanci smatrani slobodnim ljudima, a ne vlasništvom vlasnika tereta, Sporazum iz 1819. nije bio primjenjiv. Međutim, budući da robovi nisu bili uvezeni u zemlju protivno zakonima Sjedinjenih Američkih Država, nije ih se moglo vratiti u Afriku sukladno tim zakonima. Naložilo se samo njihovo oslobađanje. Sljedeće godine 39 preživjelih Afrikanaca se s pomoću abolicionista vratilo u zapadnu Afriku.