Već 1947., Sporazumom iz Dunkirka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisuju sporazum o savezu i pomoći u slučaju njemačkog ili sovjetskog napada, a sljedeće godine sklapa se novi savez, Zapadna Unija, koju čine Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Na tragu navedenoga, 4. travnja 1949., Belgija, Francuska, Luksemburg, Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, Island, Italija, Portugal, Norveška, Nizozemska, SAD i Kanada potpisuju u Washingtonu Sjevernoatlantski ugovor, koji čini osnovu Organizacije Sjevernoatlantskog saveza, u svijetu poznate kao NATO (skraćenica engleskog naziva: North Atlantic Treaty Organization).

U Preambuli Ugovora stranke ugovornice:

„potvrđuju svoju vjeru u ciljeve i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim narodima i svim vladama.

Odlučne su čuvati slobodu, zajedničko nasljeđe i civilizaciju svojih naroda, temeljene na načelima demokracije, slobode pojedinca i vladavine prava.

Teže promicati stabilnost i boljitak na sjevernoatlantskom području.

Odlučne su ujediniti svoje napore za kolektivnu obranu i očuvanje mira i sigurnosti.“

Sjevernoatlantski ugovor ima 14 članaka. Srž Ugovora čini članak 5. o zajedničkoj obrani, kojim su stranke

„suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve te su stoga suglasne da će, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, u ostvarivanju prava pojedinačne ili kolektivne samoobrane priznatog člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći stranci ili strankama koje su napadnute, poduzimajući odmah, pojedinačno i zajedno s drugim strankama, mjere koje se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja sigurnosti sjevernoatlantskog područja“

te da će

„svaki takav oružani napad i sve mjere poduzete kao rezultat tog napada odmah (će) biti prijavljeni Vijeću sigurnosti. Takve mjere prestat će kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.“

Tijekom pregovora o Ugovoru, gledišta oko članka 5. razlikovala su se. Dok su Amerikanci smatrali da bi ih se preko ugovornih obveza moglo uvući u rat, europske zemlje svakako su željele da im SAD pomogne ako jedna od zemalja potpisnica bude izložena napadu. SAD je predložio klauzulu, koja je na kraju i prihvaćena, kojom će se svakoj državi dopustiti pomaganje ostalim potpisnicama „ako to smatra potrebnim.“ Drugim riječima, nema automatske objave rata ili obveze vojnog postupanja na strani država članica – poduzimanje akcija ovisi o svakoj državi članici. Neslaganja su postojala i oko uvjeta pristupanja Savezu. Englezi su željeli mali i jak savez, a Amerikanci su zagovarali uključivanje i slabijih država ili onih koje bi vjerojatno pale u slučaju sovjetske agresije. Francuska se, pak, brinula o zaštiti svojih kolonija. Iako su SAD i Kanada bile protiv uključivanja kolonija u Savez, francuski zahtjev za uključivanje Alžira je prihvaćen, jer je bio u cijelosti integriran u francuski politički i administrativni sustav (imao je položaj francuskog departmana), a belgijski zahtjev za Kongo je odbijen.¹ 

Od osnivanja do danas, NATO-u se priključilo 18 europskih zemalja, među kojima je i Republika Hrvatska. Nakon ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora, Zakonom o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora (Nar. nov. MU 3/2009), RH je postala članica NATO-a 1. travnja 2009. Zadnja država koja se priključila NATO-u jest Sjeverna Makedonija, postavši članica 2020. godine.