Edikt¹ započinje sljedećim riječima:

“Karlo, milošću Božjom, kralj Francuske, svima koji će vidjeti ove riječi, pozdrav.

Znamo vrlo dobro da se nevolje i pobune dižu iz dana u dan i da su se pobudile, produbile i povećale u ovom kraljevstvu, zbog zla vremena i raznolikosti mišljenja koja vladaju u vjeri; unatoč sredstvima koja su naši preci pokušali osigurati, koliko strogošću i oštrinom kazni, toliko i boli, a prema njihovoj uobičajenoj i prirodnoj dobrohotnosti i milosti, stvar je duboko prodrla u naše kraljevstvo…”

Edikt je trebao biti samo privremeno rješenje vjerskih problema koji su iz dana u dan bili sve veći i u tom smislu jasno je dano do znanja da se njime ne odobrava “nova vjera”, nego da on predstavlja nužno sredstvo dokle god to kralj želi. Edikt je naveo mjesta i vremena u kojima su hugenoti mogli održavati bogoslužje, koje se, kako je već rečeno, moglo obavljati izvan gradova i danju te bez oružja. Također, služba se nije mogla odvijati u zgradama koje su prije imale svojstvo crkve, propovijedi u gradovima nisu mogli održavati putujući propovjednici, a u domovima se propovijed mogla održavati samo za članove kućanstva. Kraljevi službenici imali su pravo pristupa bogoslužnim mjestima u svako doba. Nadalje, protestanti nisu bili ovlašteni ubirati poreze za svoje vjerske objekte te su se mogli oslanjati samo na dobrovoljne priloge, i sve što su tijekom posljednjih godina nemira stekli ili ukrali od katolika morali su vratiti. Također, nije im bilo dopušteno donositi vlastita pravila bez znanja krune i katoličkih službi. Svako vrijeđanje Katoličke crkve bilo je kažnjivo, a uvedena je i smrtna kazna za raspačavanje zabranjenih knjiga. Konačno, protestantski pastori bili su priznati, ali su morali prisegnuti pred civilnim vlastima da će se pridržavati Edikta te da neće propovijedati protivno nicejskom vjerovanju.

Preduvjet za provedbu Edikta bilo je njegovo priznanje od gradskih parlamenata. Pariški parlament odbio je priznati Edikt, što je prouzročilo sukob s kraljevskim dvorom te je Katarina de Medici bila prisiljena s njima pregovarati. Neredi koji su potom uslijedili natjerali su Parlament da prizna Edikt 5. ožujka. I parlamenti drugih gradova opirali su se priznanju Edikta, ali su ga ipak s vremenom prihvatili.

S druge strane, protestanti su odbijali vraćati bogomolje koje su u međuvremenu okupirali te su ih radije uništavali kako bi pokazali da Bog šuti pred onim što katolici smatraju svetogrđem.

Međutim, Edikt nije uspio zaustaviti vjerske ratove, koji su nakon njegova donošenja potrajali tridesetak godina. Prvi vjerski rat u Francuskoj započeo je takoreći zbog nepoštovanja Edikta, tj. nakon masakra 1. ožujka 1562., u gradu Wassyu, u pokrajini Champagne, kada je vojvoda Francois de Guise zatekao 200 protestanata na propovijedi u staji unutar utvrđenog grada, što je prema Ediktu bilo nedopušteno.

Ipak, za protestante je Siječanjski edikt bio model temeljem kojeg su kasnije pregovarali s kraljevskom vlašću o novim ediktima kojima su se uređivala njihova prava.