Knjiga je 1863. doprla do odvjetnika Gustava Moyniera, predsjednika Ženevskog društva za opće dobro, koji je Dunantove ideje stavio na dnevni red društva. Društvo je osnovalo istražni odbor čija je zadaća bila ispitivanje izvedivosti tih ideja te možebitno organiziranje međunarodne konferencije koja bi ih mogla provesti u djelo. Istražni odbor, nazvan Odbor petorice, vrlo brzo preimenovan je u „Međunarodni odbor za pomoć ranjenima“, iste godine organizirao je međunarodnu konferenciju u Ženevi s ciljem da se ustanove moguće mjere za poboljšanje liječničkih usluga na bojnim poljima. Konferencija je održana između 26. i 29. listopada i na njoj je sudjelovalo 18 službenih delegacija nacionalnih vlada, šest predstavnika nevladinih organizacija, sedam neslužbenih stranih predstavnika i petorica članova navedenog Međunarodnog odbora. Dana 29. listopada 1863. Konferencija je usvojila rezolucije¹, njih deset uobličenih u članke s nekoliko preporuka.

Člankom 1. određeno je da će svaka zemlja imati odbor koji će biti dužan u doba rata ili potrebe pomoći vojsci medicinskih službi svim sredstvima koje posjeduje, s tim da će se odbor ustrojiti na najkorisniji i odgovarajući način. Sukladno članku 3., svaki će odbor stupiti u kontakt s vladom svoje zemlje kako bi njegove usluge mogla prihvatiti u danim okolnostima. U doba mira, sukladno članku 4., odbori i odjeljenja poduzimat će korake kako bi osigurali svoju iskoristivost u doba rata, osobito putem pripremanja materijala za pomoć svih vrsta i provedbom izobrazbe i poduke volonterskog medicinskog osoblja. Člankom 5. propisano je da će u doba rata odbori zaraćenih država pružiti pomoć svojim vojskama koliko im to dopuštaju sredstva. Člankom 6. određeno je da će odbori moći poslati volontersko medicinsko osoblje na zahtjev ili uz suglasnost vojnih vlasti na bojna polja gdje će biti podvrgnuti vojnim zapovijedima, dok je prema članku 7. određeno da će navedeno osoblje opskrbljivati odbori. Člankom 8. određen je znak pod kojim će djelovati – u svim zemljama nosit će jedonoobrazni karakteristični znak – bijeli povez s crvenim križem. Glede preporuka, Konferencija je preporučila vladama da prošire zaštitu prema odborima za pomoć koji se mogu formirati i olakšati im što je moguće više ostvarenje njihovih zadaća; da za vrijeme rata zaraćene strane proglase neutralnost hitne pomoći i vojnih bolnica kao i da se neutralnost odnosi u cijelosti i apsolutno na službeno medicinsko osoblje, dobrovoljno medicinsko osoblje, stanovnike zemlje koji pomažu ranjenima i same ranjenike te da se jednoobrazni karakteristični znak prizna za sve medicinske korpuse svih vojski ili bar za sve osobe iste vojske koje pripadaju ovoj službi te da se usvoji jednoobrazna zastava u svim zemljama za hitnu pomoć i bolnice.

Međunarodni odbor Crvenog križa neovisna je i neutralna organizacija koja osigurava humanitarnu zaštitu i pomoć žrtvama oružanih sukoba i u drugim slučajevima nasilja. Njegov rad zasniva se na Ženevskim konvencijama iz 1949. i njihovim protokolima, njegovim statutima i statutima Međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca kao i njihovim rezolucijama.