Tom je Rezolucijom ovo tijelo jednoglasno, sukladno Glavi VII. Povelje, odlučilo nametnuti opći i potpuni embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. Vijeće sigurnosti tada je pozvalo sve zemlje članice da se suzdrže od aktivnosti koje bi mogle pridonijeti tenzijama i koje bi mogle sprječavati ili usporavati miroljubivi ishod sukoba u Jugoslaviji.¹ Nakon što je u travnju 1992. proglašena Savezna Republika Jugoslavija koju čine Srbija i Crna Gora i koja je sebe smatrala pravnom sljednicom SFRJ, Vijeće sigurnosti je nakon niza rezolucija vezanih uz događaje u bivšoj Jugoslaviji usvojilo Rezoluciju 757 (1992) od 30. svibnja 1992. Njome su ovoj novostvorenoj državi nametnute gospodarske sankcije i izričito je navedeno da njezin zahtjev da u Ujedinjenim narodima automatski naslijedi članstvo bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nije općenito prihvaćeno.²

Upravo te dvije rezolucije, 713 (1991) i 757 (1992) činile su okosnicu Rezolucije Vijeća sigurnosti 777 (1992) od 19. rujna 1992. Vijeće sigurnosti je, smatrajući da je država koja je prije bila poznata pod imenom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija prestala postojati te pozivajući se na navedeno stajalište iz Rezolucije 757 (1992) o neprihvaćanju zahtjeva Savezne Republike Jugoslavije za automatski nastavak članstva SFRJ, predložilo Općoj skupštini Ujedinjenih naroda da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) trebaju podnijeti zahtjev za članstvo u Ujedinjenim narodima te da ne sudjeluju u radu Opće skupštine.³

Prvotni nacrt ove Rezolucije (koju je predložio SAD) navodio je da je Opća skupština potvrdila da se „jugoslavensko članstvo u Ujedinjenim narodima ugasilo“, ali je ova rečenica uklonjena kako ne bi izostala ruska potpora. Rusija i Kina odbacile su ideju da Savezna Republika Jugoslavija bude isključena iz tijela Ujedinjenih naroda, a Indija i Zimbabve smatrali su da se ovom Rezolucijom krše članci 5. i 6. Povelje Ujedinjenih naroda. Rezolucija 777 (1992) usvojena je s 12 glasova „za“, nitko nije bio protiv, a Kina, Indija i Zimbabve bili su suzdržani od glasovanja.⁴

U skladu s preporukom Vijeća sigurnosti iz ove Rezolucije, 22. rujna 1992. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 47/1 (1992) kojom „smatra da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) ne može automatski nastaviti članstvo bivše nastaviti članstvo bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Ujedinjenim narodima; i stoga odlučuje da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) treba podnijeti zahtjev za članstvo u Ujedinjenim narodima i neće sudjelovati u radu Opće skupštine.“⁵

Tadašnji jugoslavenski predsjednik vlade, Milan Panić, pokušao je zaustaviti usvajanje Rezolucije tvrdeći da jugoslavenska vlada čini sve da se rat zaustavi. Nekoliko zemalja smatralo je da čak i da je bio iskren u svojim riječima, njegova vlada nije bila u mogućnosti kontrolirati srpsku miliciju u Bosni i Hercegovini. Rezolucija je usvojena s 127 glasova za, 6 protiv, 26 suzdržanih i 20 odsutnih. SR Jugoslavija bila je prva zemlja u povijesti Ujedinjenih naroda koja je bila isključena iz rada te organizacije.⁶