Sporazumom iz Kiela od 14. siječnja 1814.^[1], Danska je (zbog sudjelovanja na francuskoj strani u Napoleonskim ratovima, a da bi izbjegla okupaciju Jutlanda) ustupila Norvešku Švedskoj. O davanju u ruke stoljetnom norveškom neprijatelju, Norvežni su saznali iz novina. Politička previranja koja su uslijedila (Norvežani su 17. svibnja 1814. proglasili Ustav u čijem prvom članku je navedeno da je Norveško Kraljevstvo slobodno, neovisno i neotuđivo kraljevstvo te da je oblik vladavine ograničena i nasljedna monarhija) kulminirala su švedsko-norveškim ratom koji je započeo 26. srpnja, a dovršio se 14. kolovoza 1814. potpisivanjem Konvencije iz Mossa. Norveška, slabija u tom srazu, uspjela se izboriti za personalnu uniju sa Švedskom.

Ustavni članak o neovisnosti Norveške promijenjen je dodatkom da je Norveška ujedinjena sa Švedskom pod istim kraljem. Međutim, zakonodavna vlast ostala je u rukama Norveškog parlamenta, s tim da je kralj imao pravo veta na donesene zakone. Glave odlike ove Unije bile su zajednički monarh i jedan ministar za vanjske poslove u zajedničkom uredu, jedinstveni diplomatski zbor i zajedničke konzularne ovlasti. Zajedničkim institucijama dominirali su kralj i švedska vlada. Ministar vanjskih poslova uvijek je bio Šveđanin zbog čega su imali dominantan utjecaj na vanjsku politiku Unije. Kako je vrijeme prolazilo, nezadovoljstvo Norvežana se širilo i zahtjevi za jednakost u području vanjske politike postajali su sve glasniji. Tenzije o granicama i načinu upravljanja Unijom kulminirale su 1905. kada je švedski kralj stavio veto na norveški zakon o konzularnoj službi. Predsjednik norveške vlade je podnio ostavku, što je kralj odbio. Međutim, on je odbio supotpisati kraljevu odluku i dana 7. lipnja 1905. se vratio u Christianiu (tadašnji glavni grad) izazvavši ustavnu krizu. Istog dana, norveški parlament, Storting jednoglasno je usvojio rezoluciju o razvrgnuću unije sa Švedskom, zauzevši stajalište da je kralj odbacio svoju ulogu norveškog kralja time što je odbio imenovati novu vladu. Rezolucijom je Michelsen, predsjednik dotašanje Vlade imenovan mandatarom s ovlastima koje je uobičajeno imao kralj. U rezoluciji je navedeno:

„S obzirom da su svi članovi kabineta dali ostavku na svoje položaje, s obzirom da je njegovo Visočanstvo, Kralj, potvrdio da zemlji ne može osigurati novu vladu i s obzirom da je ustavna monarhija prestala postojati, Storting ovim ovlašćuje kabinet koji je danas dao ostavku da vrši ovlasti Kralja u skladu s norveškim Ustavom i odgovarajućim zakonima – s amandmanima koji su potrebni za razvrgnuće unije sa Švedskom pod jednim kraljem, a sve s obzirom da Kralj ne vrši funkciju norveškog kralja.“^[2]

Norvežani su odlučili ovu odluku potvrditi na referendmu. Time su unaprijed izbjegli dojam da referendum sazivaju na zahtjev Šveđana, što je i bio slučaj. Na referendumu održanom 13. kolovoza, 99,95% glasača je potvrdilo razvrgnuće. Samo njih 184 je glasovalo protiv (0,05%). Storting je u rezoluciji pozvao švedskog kralja da dopusti jednom od svojih mlađih sinova preuzimanje norveškog prijestolja (ova ponuda nazvana je Bernadotska ponuda), što se tumačilo kao pokušaj norveške vlade da pokaže dobru volju prema Šveđanima bez obzira na razdvajanje.

Kako je kralj odbio ovu ponudu, izabran je danski princ Karl od Danske, koji je pristao prihvatiti krunu pod uvjetom da norveški narod to potvrdi na referendumu. Oko 79% glasača dalo je glas za princa koji je preuzeo ime Haakon, tradicionalno ime norveških kraljeva. S obzirom da je zadnji kralj Haakon bio Haakon VI (umro 1380.), kralj je postao Haakon VII.

[1]    Vidjeti Vremeplov u Informatoru br. 6603 od 2. prosinca 2019.
[2] Izvor:https://althistory.fandom.com/wiki/Norwegian-Swedish_War_of_1905_(Alt_for_Norge) pristupljeno 3. 06. 2020.