U bitci je bilo oko 100.000 žrtava, što poginulih, ranjenih, što nestalih, a trajala je četiri dana. Poraženi Napoleon bio je primoran povući se u Francusku, a koalicijske su snage, ohrabrene pobjedom, krenule za njim. Nakon jednodnevne bitke za Pariz, saveznici su slavodobitno ušli u grad 31. ožujka 1814. i istog dana izdali proglas francuskoj naciji u kojem su naznačili da više neće pregovarati s Napoleonom niti s bilo kime iz njegove obitelji te da pozivaju Senat da imenuje privremenu vladu, koja će donijeti ustav po volji francuskog naroda. Ruski car Aleksandar I. sljedećeg je dana osobno pred Senatom ponovio slične uvjete iz proglasa, a kao znak dobre volje izjavio je da će oko 150.000 francuskih ratnih zarobljenika iz vremena francuske invazije na Rusiju, 1812., biti pušteno odmah na slobodu. Senat je 3. travnja 1814. prihvatio postavljene uvjete i usvojio odluku o svrgavanju Napoleona s vlasti, a 5. travnja donio je uredbu kojom Napoleonu oduzima prijestolje, ukida pravo nasljeđivanja prijestolja njegovoj obitelji te oslobađa narod i vojsku od prisege vjernosti koju su mu dali. S obzirom na to da su saveznici jasno naznačili da nisu u svađi s francuskim narodom nego s Napoleonom, Napoleon je iz Fontainebleauove palače poslao izjavu kojom prihvaća silazak s vlasti, ali u korist svog sina. Međutim, saveznici nisu prihvatili tu uvjetovanu abdikaciju zbog čega je 6. travnja 1814., bio prisiljen izjaviti da se u svoje ime i u ime svojih nasljednika odriče francuskog i talijanskog prijestolja istaknuvši da nema osobne žrtve, čak ni po pitanju života, koju nije spreman podnijeti kada su francuski interesi u pitanju.

Nakon toga Napoleon je 11. travnja 1814. sklopio sporazum, koji se po mjestu sklapanja naziva Sporazum iz Fontainebleaua. Sporazum ima 21 članak i podrobno uređuje Napoleonov položaj. Tako članak 1. propisuje da se “Njegovo Veličanstvo car Napoleon osobno i u korist svojih nasljednika kao i svih članova svoje obitelji odriče suvereniteta i vlasti nad Francuskim Carstvom, Kraljevstvom Italije i svim drugim državama“, u članku 2. da će “ Njihova Veličanstva, car Napoleon i Marija Lujza zadržati svoje titule i svoj položaj tijekom cijelog svog života...“, a u članku 3. da će “Otok Elba, koji car Napoleon usvaja kao mjesto svog prebivališta za vrijeme svog života predstavljati zasebnu kneževinu nad kojim će car imati potpuni suverenitet i vlasništvo. Usto, caru Napoleonu dodjeljuje se godišnji dohodak od 2 milijuna franaka, kao privatni prihod registriran u Grand-Livre2, od čega će carica dobiti milijun franaka.“¹

U daljnjim člancima podrobno se uređuju pitanja suvereniteta nad pojedinim vojvodstvima, careve imovine, vlasništva krunskih dragulja, povrata novca koji je car uzimao iz državne blagajne, pravo cara da sa sobom uzme 400 ljudi iz svoje garde kao osobnu gardu i dr. U Sporazumu je određeno i da svi Francuzi koji su slijedili cara Napoleona ili nekoga iz njegove obitelji gube pravo povratka u zemlju u roku od tri godine, osim ako francuska vlada odredi drukčije. Također, sve trupe slobodno su se mogle vratiti svojim domovima i imali su pravo zadržati svoje ordene i oružje, kao svjedočanstvo svoje časne službe. Sporazum nisu potpisali Englezi jer su smatrali da bi time Napoleonu priznali carski legitimitet, a da bi egzil na Elbu u blizini Francuske i Italije mogao dovesti do ponovnog sukoba.

Engleska se sumnjičavost obistinila. Za manje od godinu dana nakon što je završio na Elbi, Napoleon se vratio u Pariz i 20. ožujka 1815. ponovno preuzeo vlast, koja je trajala 100 dana.