Zaokret se dogodio 1980., nakon referenduma o neovisnosti Quebeca, koji je ukazao na potrebu odlučnije akcije u tom smjeru. Nakon dugotrajnih pregovora, britanski parlament je na zahtjev kanadskog parlamenta donio Zakon o Kanadi, 1982¹, čime je dovršena patrijacija kanadskog Ustava. S tim u svezi, prema članku 2. britanskog Zakona o Kanadi, 1982 „nijedan zakon Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva koji će biti donesen nakon stupanja na snagu Ustavnog zakona, 1982 neće činiti dio prava Kanade“, a iz Westminsterskog statuta (koji je uređivao britanske odnose s dominionima) skinuta je odredba o zahtjevu i suglasnosti na zakone. Odjeljak B Zakona o Kanadi, 1982 čini Ustavni zakon, 1982 u svojoj cjelini. Međutim, tek Proklamacijom kraljice Elizabete, kao kraljice Kanade (čije su ovlasti kao poglavarice Kanade ostale nepromijenjene) 17. travnja 1982. u Ottawi (glavnom gradu Kanade), Ustavni zakon, 1982 postao je dio Ustava Kanade.

Ustavni zakon, 1982 ima sedam dijelova². Prvi dio čini Kanadska povelja prava i sloboda. Njome se jamče prava i slobode uz razumna ograničenja propisana zakonom koja se mogu dokazivanjem opravdati u slobodnom i demokratskom društvu. Drugi dio jamči prava starosjedilačkim narodima Kanade, ali ih ne definira. Treći dio uređuje izjednačavanje i regionalni disparitet, a odnosi se na obvezu poticanja jednakih mogućnosti među provincijama. Četvrti dio ticao se održavanja ustavne konferencije prije 17. travnja 1983., kako bi se raspravilo o pravima starosjedilačkih naroda (kasnije ukinut), dok se peti dio odnosi na proceduru izmjene Ustava prema kojoj se veći dio dijelova Ustava može promijeniti uz odobrenje Senata, Zastupničkog doma i predstavničkih tijela najmanje dvije trećine (sedam) provincija, sve dok te provincije imaju najmanje 50 % kanadskog stanovništva. Šestim dijelom mijenja se Zakon o Britanskoj Sjevernoj Americi, 1867 tako da vladama provincija daje isključivu nadležnost glede neobnovljivih prirodnih resursa, a sedmi dio definira Ustav Kanade. U općim odredbama sedmog dijela propisuje se primat Ustava Kanade, tj. da Ustav Kanade predstavlja vrhovni zakon Kanade, i ako je bilo koji zakon nesukladan njegovim odredbama, bit će nevažeći ili bez učinka u mjeri u kojoj je nesukladan.

Ustav Kanade uključuje: Ustavni zakon 1982, koji uključuje Ustavni zakon 1982 iz odjeljka B Zakona o Kanadi, 1982, zakone i naredbe koje su navedene u popisu i bilo koji amandman koji se odnosi na ta dva prethodna akta (oko 30 zakona i naredaba čini popis uz Ustavni zakon).

Odnos Zakona o Kanadi, 1982 i Ustava Kanade predmet je rasprave među ustavnim stručnjacima. Jedni smatraju da bi Ujedinjeno Kraljevstvo teoretski moglo ukinuti Zakon o Kanadi, 1982 i odlučiti da su njegovi zakoni obvezujući za Kanadu. Drugi smatraju da bi takav čin imao isti (nevažeći) učinak kao kad bi, primjerice, Portugal donio zakon za Kanadu, dok treći govore o ustavnom načelu odgovorne vlasti u Kanadi, koje znači i pravnu i političku suverenost. Prema tom načelu, odgovorna vlast znači da bi kraljica Kanade (kraljica Elizabeta II.) mogla ustavno djelovati za Kanadu samo sukladno savjetima kanadskih ministara. Ako bi britanski parlament donio kakav zakon za Kanadu, a kraljica dala suglasnost na takvo zakonodavstvo sukladno savjetu britanskih ministara, kanadski sudovi imali bi ovlast odbiti njegovu primjenu.³

Konačno, zanimljiv aspekt Ustavnog zakona, 1982 predstavlja i jezik Ustava. Iako su francuska i engleska verzija Ustava jednake, do danas nije pripremljen nacrt francuske verzije Ustava, kako propisuje članak 55. Ustavnog zakona, 1982, što se smatra velikim propustom i kršenjem načela vladavine prava u toj zemlji.