Na tu srpsku težnju nisu blagonaklono gledali ni Austro-Ugarska ni Rusija. Ipak, interesi i jednih i drugih su zadovoljeni različitim ustupcima među kojima svakako treba istaknuti Tajnu konvenciju između Srbije i Austro-Ugarske te Trgovinski ugovor s ovom Monarhijom¹, koji su otvorili put proglašenju Srbije kao kraljevine, ponajprije iz razloga što je Austro-Ugarska priskočila knezu Milanu Obrenoviću u krizi koja je izbila zbog bankrota Generalne unije, kompanije koja je trebala graditi prugu Beograd-Niš.

Proglašenje kraljevine trebalo se održati na Velikoj narodnoj skupštini, ali kako okolnosti navedene krize i s tim u vezi optužbe na račun kneza nisu išle vlasti naruku, sazvana je tzv. obična skupština. Dana 22. veljače 1882., prema julijanskom kalendaru, odnosno 6. ožujka 1882. prema gregorijanskom kalendaru, usvojen je Zakon kojim se Kneževina Srbija proglašava za Kraljevinu Srbiju.

Zakon glasi: „Milan M. Obrenović IV., Milošću Božjom i voljom naroda knez srpski, Proglašavamo i objavljujemo svima i svakome da je Narodna Skupština odlučila i da smo potvrdili i potvrđujemo sljedeće:

Članak 1.
Kneževina Srbija proglašava se Kraljevinom Srbijom.

Članak 2.
Knez Milan M. Obrenović IV. proglašava se za nasljednog, po milosti Kralja Srbije pod imenom MILAN PRVI. Kralj i Kraljica imat će titulu “Kraljevsko Veličanstvo”.

Članak 3.
Prijestolonasljednik Knežević Aleksandar M. Obrenović proglašava se Kraljevićem nasljednikom srpskog kraljevskog prijestolja. Prijestolonasljednik će imati titulu “Kraljevsko Visočanstvo”.

Članak 4.
Ovaj zakon stupa na snagu kad ga knez potpiše i njime se u svim zakonima zemaljskim, knez, kneževski, itd. zamjenjuje s Kralj, kraljevski itd.

Preporučamo našemu predsjedniku ministarskoga vijeća, ministru vanjskih poslova, da ovaj zakon objavi, a svim našim ministrima da se pobrinu za njegovu provedbu; vlastima pak zapovijedamo da po njemu postupaju, a svima i svakome da mu se pokoravaju.“²

Već sljedeći dan, 7. ožujka 1882. Kraljevinu Srbiju priznala je Austro-Ugarska, a nju su slijedile ostale europske sile. Iako se njemački kancelar Otto von Bismarck protivio ovom obliku srpske države, Njemačka je priznala Kraljevinu 8. ožujka, što je istog dana učinila i Italija. Nekoliko mjeseci kasnije donesen je Zakon o grbu Kraljevine Srbije, koja je povezivala Srbiju sa srpskom srednjovjekovnom nemanjićkom državom.

Nakon proglašenja Kraljevine, u Srbiji je uslijedilo relativno nestabilno političko razdoblje. Kralj Milan ubrzo se sukobio s najjačom srpskom političkom strankom, Narodnom radikalnom strankom, a sukobi su kulminirali 1883., pobunom u Timočkoj krajini, području oko rijeke Timok u istočnoj Srbiji. Do pobune je došlo zbog vladine naredbe o oduzimanju oružja od vojnih obveznika.

Pri dolasku žandara i vojnih snaga, narod je pružio oružani otpor, čemu su prilično „kumovale“ lokalne vođe Narodne radikalne stranke, koja je neposredno prije pobune osvojila većinu na izborima, ali kojoj je kralj odbio povjeriti sastav vlade. Kralj je zbog pobune proglasio izvanredno stanje, uveo je prijeki sud i poslao vojsku na pobunjenike. Pobuna je ugušena nakon deset dana žestokih borbi. Dvije godine nakon toga Srbija je doživjela težak poraz u srpsko-bugarskom ratu (1885.), koji je pokrenula zbog ujedinjenja Bugarske s Istočnom Rumelijom.

Neposredno nakon završetka srpsko-bugarskoga rata na kralja je izvršen pokušaj atentata, a nakon toga kralj se razveo od kraljice Natalije. Sedam godina nakon ustoličenja, 22. veljače 1889., na proslavi Dana Kraljevine, kralj Milan abdicirao je u korist svoga maloljetnog sina Aleksandra.

1 Vidi Informator, br. 6685 od 28. lipnja 2021. Vremeplov: Tajna konvencija između Kneževine Srbije i Austro-Ugarske Monarhije.
2 https://sr.wikisource.org/wiki/Закон_о_проглашењу_Књажевства_Србије_за_Краљевину_(1882), prevedeno na hrvatski;