Parlamentarna skupština Vijeća Europe odobrila je 4. svibnja 1992. Republici Hrvatskoj status posebnog gosta promatrača, a službeni zahtjev za primitak u članstvo Vijeća Europe (u nastavku teksta: VE) Hrvatska je podnijela 11. rujna 1992. Rezolucijom (92)69 od 10. prosinca 1992..¹ Odbor ministara VE-a zatražio je od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe mišljenje o zahtjevu. Sam postupak davanja mišljenja kasnio je kako zbog hrvatske uključenosti u rat koji se odvijao u Bosni i Hercegovini, tako i zbog događaja u zapadnoj Slavoniji i bivšim UN-ovim zaštićenim zonama. Nakon što su predsjednik Republike i predsjednik Hrvatskog sabora 15. ožujka 1996. potpisali dokument kojim Hrvatska u cilju primitka u članstvo Vijeća Europe preuzima, između ostalih, obveze: potpisati Europsku konvenciju o ljudskim pravima na dan primitka te ratificirati njezine Protokole br. 1, 2, 4, 7 i 11 u roku od godinu dana od dana primitka kao i priznati pravo na pojedinačan zahtjev Europskoj komisiji ljudskih prava i obveznu nadležnost Europskog suda za ljudska prava; u roku od godinu dana potpisati i u roku od tri godine ratificirati Protokol 6. Europske konvencije o ukidanju smrtne kazne u doba mira; u roku od godinu dana od dana primitka potpisati i ratificirati Europsku konvenciju za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja; u istom roku potpisati i ratificirati Europsku okvirnu konvenciju za zaštitu prava nacionalnih manjina, Europsku povelju o lokalnoj samoupravi, Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima te prema manjinama provoditi politiku sukladno Preporuci Parlamentarne skupštine 1201(1993) koja podrazumijeva uključivanje tih njezinih načela u pravni poredak i praksu; provoditi preporuke iz mišljenja Venecijanske komisije o pravu vezanom uz ljudska prava i prava nacionalnih i etničkih manjina i zajednica, poduzeti sve mjere kojima će se jamčiti sigurnost i ljudska prava srpskoj populaciji u Hrvatskoj, posebice u bivšim UN-ovim zaštićenim područjima, olakšati povratak ljudi koji su napustili ta područja i omogućiti im da efikasno mogu koristiti pravo povrata svoje imovine kao i naknade i dr.

Sve obveze (ukupno 21) postale su sastavni dio Mišljenja Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 195 (1996) u kojem su navedena i očekivanja, poput onih da se pridržava odredaba međunarodnog humanitarnog prava, da surađuje s međunarodnim humanitarnim organizacijama te poduzima sve potrebne mjere u cilju rješavanja preostalih humanitarnih problema u vezi s nedavnim sukobima, posebice glede zatvorenika i nestalih osoba i dr.

Smatrajući da je Republika Hrvatska spremna i može ispunjavati obveze koje nalaže članstvo Vijeća Europe, sukladno članku 3. njezina Statuta, prema kojem: „Svaka članica Vijeća Europe priznaje načelo vladavine prava i načelo prema kojem svaka osoba pod njezinom jurisdikcijom mora uživati ljudska prava i temeljne slobode te se obvezuje da će iskreno i djelotvorno surađivati na postizanju cilja određenog u poglavlju I.“, Parlamentarna skupština Vijeća Europe preporučila je Odboru ministara da pozove Hrvatsku u članstvo Vijeća Europe i da joj se osigura pet mjesta u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

Povodom primitka u članstvo VE-a, hrvatskim građanima se 6. studenoga 1996. poslanicom obratio predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, koju je započeo riječima: „Danas je Hrvatska konačno primljena u Vijeće Europe. To je za samostalnu i suverenu Hrvatsku događaj od velike važnosti, s obzirom na okolnosti u sadašnjem međunarodnom poretku“, a završio sljedećim: „Napredak i gospodarsko-kulturni procvat svoje hrvatske domovine u interesu svih njezinih građana na osnovama socijalne pravde možemo i moramo osigurati razvijenošću svoga demokratskog ustavno-pravnog poretka, stabilnošću i životnošću svoga gospodarskog sustava. Na izloženim osnovama primanje Hrvatske u Vijeće Europe smatramo svrhovitim kao začetak formalne integracije u interesu i naše domovine i cijele Europske zajednice.“²