Povelja UN-a donesena je na konferenciji u San Franciscu (SAD) 26. lipnja 1945., na kojoj je sudjelovala većina tadašnjih suverenih država svijeta. Nakon što je prihvaćena dvotrećinskom većinom, Povelju je potpisalo 50 od 51 zemlje sudionice, među kojima je bila i Jugoslavija.

Donošenju Povelje, u stvari, osnivanju Ujedinjenih naroda prethodio je niz događaja koji su od samog početka Drugog svjetskog rata, postupno, ali odlučno utirali put stvaranju ove međunarodne organizacije. Već su 1941. godine Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države u Atlantskoj Povelji ponudile obrise svjetskog poretka nakon rata, među kojima je pravo na samoodređenje naroda bilo osobito istaknuto. Ciljevi Atlantske povelje potakli su da četiri velike svjetske sile, Kina, Sovjetski Savez, Velika Britanija i SAD 1942. potpišu Deklaraciju Ujedinjenih naroda kojom je formalizirana njihova zajednička borba protiv Sila Osovine, a konkretan poziv na osnivanje opće međunarodne organizacije s ciljem osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti proizlazi iz Deklaracije Četiri nacije donesene na Moskovskoj konferenciji iz 1943. Deklaracija je time jasno nagovijestila potrebu osnivanja drukčijeg tijela nego što je bilo Društvo naroda, koje je pokazalo nesposobnost u očuvanju mira. Na tragu ove Deklaracije, na konferenciji u Dumbarton Oaksu (SAD), 1944., stručnjaci savezničkih zemalja, SAD-a, Velike Britanije, Kine i Sovjetskog Saveza izradili su nacrt Povelje, koja je potom razmotrena i konačno formulirana na konferenciji u San Franciscu, 1945 Povelja Ujedinjenih naroda započinje Preambulom, koja navodi:

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI

da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje,

da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda,

da stvorimo uvjete potrebne za održavanje pravde i poštovanje obveza, koje proistječu iz ugovora i ostalih izvora međunarodnog prava,

da potpomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih prilika u većoj slobodi

….

ODLUČILI SMO DA ZDRUŽIMO SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.

Prema tome, naše su vlade, preko predstavnika koji su se okupili u gradu San Franciscu i pokazali svoje punomoći u valjanom i propisnom obliku, prihvatile ovu Povelju Ujedinjenih naroda i ovim osnivaju Međunarodnu organizaciju pod imenom Ujedinjeni narodi.

Poveljom se, osim ciljeva i načela te odredbi o članstvu, uređuje organizacijska struktura Ujedinjenih naroda. Kao glavna tijela, odnosno kako je u izvornom tekstu navedeno - organi Ujedinjenih naroda, ustanovljena su Opća skupština, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Međunarodni sud i Tajništvo Ujedinjenih naroda (članak 7. Povelje). Povelja predviđa i osnivanje pomoćnih tijela u slučaju potrebe. Važnu odredbu Povelje čini članak 8., kojim se navodi da „Ujedinjeni narodi ne stavljaju nikakva ograničenja glede prava muškaraca i žena da sudjeluju u bilo kojem svojstvu i pod jednakim uvjetima u njihovim glavnim i pomoćnim organima.“

Povelja je mijenjana nekoliko puta. Godine 1963. izmijenjeni su članci 23., 27. i 61., članak 109 promijenjen je 1965., a posljednja izmjena Povelje bila je 1971., kada je ponovno izmijenjen članak 61. Povelje. Izmjenama članka 23. povećan je broj članova Vijeća sigurnosti s 11 na 15, izmijenjenim člankom 27. promijenjen je način glasovanja u Vijeću sigurnosti. Izmjenama članka 61. Povelje, članstvo Ekonomskog i socijalnog vijeća, sastavljeno od 18 članova promijenjeno je u 27, da bi izmjenama iz 1971. godine bilo povećano na njih 54. Izmjena članka 109., koji se odnosi na održavanje opće konferencije zemalja članica, izmijenjen je u odnosu na način glasovanja o mjestu i datumu njezina održavanja.

Rezolucijom 168 (II), od 31. listopada 1947., Opća skupština UN-a dan stupanja na snagu Povelje, 24. listopada proglasila je Danom Ujedinjenih naroda.