Održavanju te Skupštine prethodio je cijeli niz aktivnosti koje su stubokom potkopavale crnogorsku državnost i nepovratno urušavale njezin pravni poredak. Prije svega, kralj Nikola I. nije imao utjecaja na Krfsku deklaraciju iz 1917., na kojoj su se kovali temelji buduće zajedničke države, što je govorilo u prilog sumnje o srpskoj nakani da anektira Crnu Goru. Tu sumnju opravdavalo je osnivanje i financiranje Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, koje je osnovala i financirala Srbija s ciljem da se među zemljama Antante promovira potreba ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom. Crnogorsku državnost nije očuvala ni Versajska konferencija 1918., na kojoj je odlučeno da savezničke trupe okupiraju Crnu Goru. Taj čin osobito je podupirala Francuska zbog svojih interesa na Balkanu, a ona je potom dopustila srpskoj vojsci ulazak na crnogorski teritorij, čemu se Konferencija protivila, ali bezuspješno. Nakon odluke srpskog zapovjednika, vojvode Živojina Mišića o ulasku u Crnu Goru (čime je izvršena njezina „reokupacija“) uvedena je srpska vojna uprava, naložena je poslušnost, zabrana nošenja oružja i uveden je policijski sat. Iako su u Crnoj Gori bile razmještene malobrojne snage Francuske, Velike Britanije, SAD-a i Italije, srpske vojne vlasti pozvale su crnogorske vojnike da predaju oružje. Neposredno pred Podgoričku skupštinu, Srbi su u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode, Mirka Petrovića Njegoša.

Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje organizirao je izbore, što je bilo protivno crnogorskom Ustavu prema kojemu je samo kralj mogao proglasiti izbore i protivno crnogorskom izbornom zakonodavstvu. Da bi se izbori mogli provesti bez nereda, svim crnogorskim časnicima, dočasnicima i vojnicima zabranjen je povratak u Crnu Goru do završetka izbora. Srbija je, pak, od Francuske dobila odobrenje o diplomatskoj blokadi povratka kralja iz izbjeglištva, a sami Francuzi uvjeravali su kralja da će neovisnost Crne Gore biti zaštićena. Ad hoc propisana izborna pravila za parlament slijedila je i propaganda da je svaki Crnogorac koji je protivan ujedinjenju srpskog naroda izdajnik. Na izborima je pobijedila „Bijela lista“, koja se zalagala za pripajanje Srbiji, protiv „Zelene liste“, koja je bila za opciju konfederacije.

Podgorička skupština je 26. studenoga 1918. donijela sljedeće odluke:

- da se kralj Nikola i njegova dinastija, Petrović Njegoš, svrgnu s crnogorskog prijestolja

- da se Crna Gora bezuvjetno sjedini sa Srbijom u novu državu, s dinastijom Karađorđević na čelu, i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu jednog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca (na tragu Krfske deklaracije, op. a.).

Tim odlukama Kraljevina Crna Gora prestala je de facto postojati, i kao dio Srbije postala je dio Kraljevine SHS-a.

Pobuna protiv takvog stanja nije izostala, ali odgovor na nju bila je krvava represija. Pobune su trajale sve do 1925., kad je kralj Aleksandar amnestirao pobunjenike. Paradoks događaja vezanih uz Crnu Goru i izdajničku ulogu savezničkih sila jest i činjenica da će one same još neko vrijeme priznavati crnogorsku neovisnost, a da je to bilo tako govori i pozivanje njezinih predstavnika na Versajsku konferenciju 1919., koji su na njoj govorili u cilju stjecanja potpore za neovisnu Crnu Goru.