J'accuse ...!

Optužujem ...!

Alfred Dreyfus, kao mladi časnik židovskog podrijetla optužen je za predaju tajnih dokumenata njemačkoj vojsci. Nakon zatvorenog suđenja proglašen je krivim i poslan na izdržavanje kazne na Vražjem otoku u Francuskoj Gvajani (Južna Amerika). Godine 1896. zapovjednik protuobavještajne službe,  G. Picquart pronašao je dokaze o pravom počinitelju, Ferdinandu W. Esterhazyju, ali je Glavno zapovjedništvo odbilo razmotriti svoju presudu i Picquarta je poslalo u Sjevernu Afriku. Međutim, saznanje o pravom počinitelju stiglo je do Dreyfusovog brata, koji je protiv Esterhazyja 1897. uložio prigovor ministru rata. Kontroverza je postala javna i vojsci nije preostalo ništa drugo nego otvoriti istragu. U kampanju za privođenje Esterhazyja pravdi Zola se uključio 1897. Suđenje Esterhazyju završilo je, međutim, njegovim oslobođenjem 11. siječnja 1898., a Picquart je optužen za kazneno djelo odavanja profesionalne tajne. Gnjevan zbog Esterhazyjevog oslobađanja, Zola je napisao pismo.

»Gospodine predsjedniče!

Dopustite mi da se u znak zahvalnosti za ljubaznu dobrodošlicu koju ste mi jednom priuštili pobrinem za Vašu pravu slavu i da Vam kažem da Vašoj zvijezdi, tako sretnoj do sada, prijeti najsramnija i neizbrisiva mrlja! Izašli ste sigurni od klevete, osvojili ste srca. ... Ali, koja mrlja je na Vašem imenu – mislio sam reći – Vašoj vladavini ta gnjusna afera Dreyfus! Ratno vijeće pod naredbom usudilo se osloboditi Esterhazyja, što je najveća pljuska istini i pravdi. Gotovo je, Francuska ima tu mrlju na obrazu, povijest će pisati da se upravo pod Vašim predsjedanjem mogao počiniti takav društveni zločin.

Ali, ako su se oni usudili, usudit ću se i ja. Usudit ću se reći istinu, jer sam obećao da ću sve reći zato što to pravda od koje se očekivalo da to učini, nije učinila. Moja je dužnost govoriti. Ne želim biti sudionik u ovoj lakrdiji jer bi moje noći progonile slike nedužnog čovjeka koji negdje daleko trpi najteža mučenja za zločin koji nije počinio.

I Vama ću, Gospodine, objaviti ovu istinu, svom snagom koja dolazi iz pobune poštenog čovjeka. Poznavajući Vaš integritet, uvjeren sam da ne znate istinu. I kome ću ako ne Vama, prvom sudcu ove zemlje otkriti strašnu niskost stvarnih krivaca!?«

....

U nastavku je u detalje naveo odvijanje afere, suđenje i otkrio imena svih sudionika koji su bili u zavjeri protiv Dreyfusa. Zola je tvrdio da je Dreyfusova osuda bila zasnovana na lažnim optužbama o špijunaži i kršenju pravde.

Vrlo brzo nakon objave pisma Zola je izveden pred sud zbog klevete. Na suđenju je generalu Pellieuxu (koji je ignorirao dokaze u korist Dreyfusa) rekao: »Pitam generala, zar nema puno načina da se služi Francuskoj? Ona se može braniti mačem ili perom. General Pellieux je sigurno osvojio mnogo bitaka! Ali i ja sam ih osvojio. Mojim radom francuski jezik uveden je u svijet. Ja imam svoje pobjede! Nasljeđu ostavljam imena generala Pellieuxa i Emila Zole: povijest će odlučiti!» Presuda je poništena u travnju, a 18. srpnja postupak je ponovno pokrenut. Zola je, međutim, pobjegao u Englesku i ostao tamo do ljeta 1899.

Alfredu Dreyfusu je nakon ovoga odobreno ponavljanje postupka te iako je ponovno osuđen, bio je pomilovan. Godine 1906. izvršena je nova revizija procesa na kojem je Alfred Dreyfus potpuno rehabilitiran, promaknut u čin bojnika te odlikovan Redom Legije časti.

Iako je afera Dreyfus podijelila Treću Francusku Republiku, postala je simbol suvremene pravde u frankofonskom svijetu i ostala jedan od najznačajnijih primjera teškog kršenja pravde i antisemitizma, koji je tada vladao u Francuskoj.