Tutsi su 1990. napadima iz Ugande pokrenuli građanski rat, koji je formalno dovršen u kolovozu 1993. potpisivanjem Sporazuma iz Arushe (Tanzanija) o okončanju građanskog rata i osnivanju tranzicijske vlade. Do provedbe sporazuma nije došlo zbog pogibije tadašnjeg predsjednika, Habyarimanija u zrakoplovnoj nesreći u travnju 1994. Unutar sat vremena od pada zrakoplova Hutui su pokrenuli odmazdu nad Tutsijima, koja se ubrzo pretvorila u genocid.

Genocid se odvijao pred očima predsjednika privremene vlade Ruande Jeana Kambanda (predsjednik Hutu političke stranke - Republičkog demokratskog pokreta), koji ne samo da nije učinio ništa u cilju njegova sprječavanja, nego ga je i poticao. Nakon što je pobjegao iz zemlje, Kambanda je uhićen 1997. u Nairobiju (Kenija) i predan je Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Tužiteljstvo je Kambandu optužilo za izravnu i nadređenu odgovornost za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, poticanje na počinjenje genocida, suučesništvo u genocidu i zločine protiv čovječnosti za djela ubojstva i istrebljenja.

Dana 1. svibnja 1998., Jean Kambanda priznao je krivnju. Glavna tužiteljica Suda, Louise Arbour, izdala je priopćenje sljedećeg sadržaja:

„Izjašnjenje o krivnji koje je jutros u Arushi dao Jean Kambanda, bivši premijer privremene vlade Ruande između travnja i srpnja 1994. važan je događaj u radu Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu. Kambanda se izjasnio krivim po šest točaka optužnice, koja uključuje genocid, zavjeru za počinjenje genocida i javno poticanje na genocid, kao i zločine protiv čovječnosti. Priznanje je sud prihvatio kao slobodno, dobrovoljno i nedvosmisleno priznanje krivnje.“¹

U nastavku priopćenja navedeno je da priznanje krivnje nije rezultat nagodbe niti je optuženi dobio bilo kakvu uslugu ili korist u zamjenu za priznanje. Također, navedeno je da nije postignut nikakav dogovor glede kazne, što je u nadležnosti suda.

Na suđenju tužiteljstvo je za Kambandu tražilo doživotni zatvor. Sud je prije donošenja presude verificirao valjanost priznanja ispitavši optuženog je li se o krivnji izjasnio dobrovoljno, odnosno slobodno, bez pritisaka, prijetnji ili obećanja, zatim je li razumio optužbe protiv sebe kao i posljedice priznanja krivnje te, na kraju, je li njegovo priznanje bilo nedvosmisleno odnosno je li bio svjestan da se dano priznanje ne može opovrgnuti nijednom linijom obrane. Nakon što je optuženik potvrdno odgovorio na sva pitanja, Sud ga je 4. rujna 1998. proglasio krivim za svih šest točaka optužnice osudivši ga na doživotni zatvor.²

Već 7. rujna 1998. Kambanda je podnio žalbu tvrdeći da mu u postupku nije dodijeljen odvjetnik prema vlastitom izboru te da je na dodjelu odvjetnika utjecalo tužiteljstvo. Usto, žalio se na loše zastupanje i na uvjete u pritvoru zbog čega se osjećao ponižen. U odgovoru na žalbu, tužiteljstvo je naznačilo da je Kambanda neko vrijeme odbijao zastupanje te nakon što je upozoren da mora imati branitelja, pisanim je putem sam od Tajništva tužiteljstva zatražio da mu se kao branitelj imenuje odvjetnik koji ga je zastupao. Žalbeno vijeće Međunarodnog suda je 19. listopada 2000. žalbu odbilo i potvrdilo prvostupanjsku presudu. Jean Kambanda je prvi dužnosnik koji je priznao krivnju za genocid, njegovo postojanje i činjenicu da je unaprijed pripreman, dok je sama presuda prva koja je izrečena nakon usvajanja Konvencije Ujedinjenih naroda o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.). Svoju kaznu Kambanda izdržava u Maliju.

1 Izvor: https://www.icty.org/en/press/statement-prosecutor-louise-arbour-regarding-international-tribunal-rwanda.
2 Izvor: https://unictr.irmct.org/sites/unictr.org/files/case-documents/ictr-97-23/trial-judgements/en/980904.pdf