Na svojoj prvoj sjednici održanoj 24. siječnja 1946., Ujedinjeni narodi usvojili su Rezoluciju o osnivanju Komisije koja će se baviti problemima koje je izazvalo otkriće atomske energije ”sa zadatkom da Vijeću sigurnosti podnese izvješća i preporuke koji će biti javno dostupni, osim ako Vijeće sigurnosti, u interesu mira i sigurnosti ne odredi drugačije“ (točka 1. Rezolucije). Komisiju čini po jedan član iz zemalja koje su predstavljene u Vijeću sigurnosti i Kanade, ako ona nije članica Vijeća sigurnosti (točka 3. Rezolucije). Zadatak Komisije je da daje posebne prijedloge: a) za proširivanje razmjene osnovnih znanstvenih informacija između svih zemalja u miroljubive svrhe; b) za kontrolu atomske energije u mjeri koja je potrebna da se njezina upotreba osigura samo u miroljubive svrhe; c) za eliminaciju iz nacionalnog naoružanja atomskog oružja i drugih velikih oružja koji su prilagođeni za masovno uništenje; d) za učinkovite zaštitne mjere putem inspekcije i drugih sredstava za zaštitu država koje se pridržavaju rizika u slučaju kršenja i izbjegavanja“.

Krajem iste godine, 14. prosinca 1946., Generalna skupština donijela je rezoluciju kojom je zahtijevala od Komisije da dovrši izvješće kao i da o tome raspravi Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Vijeće sigurnosti dobilo je izvješće 31. prosinca 1946., kojim, u osnovi, nije bilo zadovoljno te je tad svojom rezolucijom 1947. tražilo sastavljanje drugog izvješća. Neslaganje oko rada Komisije izraženo je u Rezoluciji Generalne skupštine od 4. studenoga 1948., u kojoj je navedeno da su ispitana sva tri izvješća Komisije i izražena je zabrinutost zbog “slijepe ulice” u koju se došlo, što je proizlazilo iz trećeg izvješća Komisije.

Razlog dolaska u slijepu ulicu ležao je u činjenici da su se u Komisiji odvijale aktivnosti koje su takoreći razjedinile njezin rad. Naime, američki predstavnik u Komisiji, Bernard Baruch, predstavio je Komisiji 14. lipnja 1946., tzv. Baruchov plan (koji se u svojoj biti zasnivao na tzv. Acheson-Lilienthal planu o međunarodnoj kontroli atomskog naoružanja i izbjegavanja budućeg nuklearnog rata), okvir prema kojem bi Sjedinjene Države (u to doba jedina zemlja koja je posjedovala atomsko oružje) uništile svoj atomski arsenal, pod uvjetom da se sve druge zemlje obvežu da neće proizvoditi atomsko oružje i da će pristati na odgovarajući sustav inspekcija koji bi podrazumijevao nadzor, pregled i sankcije. Plan je također predlagao internacionalizaciju nuklearne fisije putem Međunarodnog tijela za atomski razvoj.

Komisija je usvojila Plan, ali se s njim nije složio Sovjetski Savez, koji se bojao da će se time zacementirati američki nuklearni monopol. Suzdržanost Sovjetskog Saveza o tom pitanju u Vijeću sigurnosti odredila je put rada Komisije. Već tada bilo je posve jasno da se neće stići do optimalnog dogovora, i nakon nekoliko godina neaktivnosti Generalna skupština Ujedinjenih naroda službeno je ukinula Komisiju 1952.

U svom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, 1953., američki predsjednik Dwight D. Eisenhower predložio je osnivanje međunarodnog tijela s ciljem da regulira i promovira miroljubivo korištenje nuklearne sile, a predstavnici SAD-a pozvali su na održavanje međunarodne konferencije o mirnim aspektima nuklearne sile.
Bilo je posve jasno da Sovjetski Savez neće pristati ni na jednu kombinaciju međunarodne kontrole nuklearnog materijala ako se SAD prvo ne složi s razoružanjem. Na američki poticaj Ujedinjeni narodi su 1957. održali Konferenciju o miroljubivoj uporabi atomske energije, na kojoj je osnovana Međunarodna agencija za atomsku energiju.