Vrhunac pregovora činilo je potpisivanje Osnivačkog akta o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije, na NATO Summitu u Parizu, 27. svibnja 1997., koje bilo rezultat višestrukih aktivnosti pojedinih članica NATO-a da se odnosi između NATO-a i Rusije prošire i prodube kako bi se smanjile negativne posljedice nastale zbog NATO-ovog proširenja na dojučerašnje zemlje članice Vašravskog pakta.

U Preambuli Osnivačkog akta¹ navodi se kako će „NATO i Rusija, na temelju trajnog političkog angažmana preuzetog na najvišoj političkoj razini, zajednički graditi trajan i uključiv mir u Euroatlantskom području na načelima demokracije i surađujuće sigurnosti. Nato i Rusija se međusobno ne smatraju protivnicma i zajednički im je cilj prevladavanje ostataka ranijih sukoba i međusobnog natjecanja te jačanje međusobnog povjerenja i suradnje.“ Dalje se navodi kako „ovaj akt definira ciljeve i mehanizme konzultacija, zajedničkog odlučivanja i aktivnosti koje će činiti srž međusobnih odnosa između NATO-a i Rusije.“

Osnivački akt ima četiri dijela. U prvom od njih, koji nosi naslov Načela, polazi se od načela da je sigurnost svih zemalja u Euroatlantskoj zajednici nedjeljiva te da će će i NATO i Rusija zajedno pridonositi stvaranju zajedničke i sveobuhvatne sigurnosti. Nadalje se ističe da će obje strane pomagati u jačanju OESS-a, što uključuje daljnje razvijanje njegove ulogu kao primarnog sredstva u preventivnoj diplomaciji i dr. Drugi dio glasi: Mehanizmi konzultacija i suradnje i NATO-rusko Stalno zajedničko vijeće. Na tragu naslova, Aktom se osniva navedeno Vijeće čiji je krajnji cilj izgradnja povjerenja, jedinstvo ciljeva i stvaranja navike konzultacija i suradnje, a sve u svrhu postizanja sigurnosti te se definiraju tri njegove posebne aktivnosti. Treći dio uređuje Područja konzultacija i suradnje. Među njima su: pitanja od zajedničkog interesa povezana sa sigurnošću i stabilnošću u Euroatlantskom području ili u odnosu na konkretne krize, uključujući doprinos obiju strana sigurnosti i stabilnosti u tom području, zatim sprječavanje sukoba, što uključuje preventivnu diplomaciju i krizni menadžment te rješavanje sukoba koji će uzeti u obzir ulogu i odgovornost Ujedinjenih naroda i OESS-a i rad ovih organizacija u tom području, zajedničke operacije, uključivo i mirovne operacije, pitanja kontrole naoružavanja, nuklearne sigurnosti, povećanje transparentnosti, predvidivosti i uzajamnog povjerenja u pogledu veličine i uloge konvencionalnih snaga u zemljama članicama NATO-a i Rusije i dr. Konačno, četvrti dio uređuje Političko-vojna pitanja gdje se navodi kako zemlje članice NATO-a ističu da nemaju namjeru, plan ili razlog postavljati nuklearno oružje na teritoriju novih zemalja članica, niti imaju namjeru mijenjati bilo koji aspekt NATO-ove nuklearne politike te da ne predviđaju da će to činiti u budućnosti.

Na zapadnoj strani svijeta Akt je ocijenjen kao dokument koji je „pokopao“ rivalstvo iz Hladnog rata, a državnici poput američkog predsjednika Clintona i francuskog Chiraca ocijenili su ga kao „povijesnu promjenu u međusobnim odnosima između NATO-a i Rusije“ (Clinton), odnosno „novo poglavlje u povijesti Europe“ (Chirac). Dok ga je Jeljcin vidio kao „temelj za novo, pravično i stabilno partnerstvo, koje će uzeti u obzir interese sigurnosti svih i svakog od potpisnika ovog dokumenta“, njegov tadašnji politički protivnik, vođa Komunističke partije Genadij Zjuganov ga je smatrao kao „potpunom i bezuvjetnom predajom“, a umirovljeni general Aleksandar Lebed ga je ocijenio kao „potencijalnim političkim, pravnim i vojnim rizikom.“²