Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
16.10.2017.
Vremeplov: Opoziv Nantskog edikta 18. listopada 1685.
Nantski edikt otvorio je put k vjerskoj toleranciji i sekularizmu te je označio kraj vjerskih ratova u Francuskoj, koji su obilježili drugu polovicu 16. stoljeća. Među sukobima poznata je Bartolomejska noć, kada je na dan sv. Bartolomeja, uoči vjenčanja budućeg kralja Henrika IV. i princeze Margot Valois, 1572. pogubljeno oko 25.000 hugenota, od toga samo u Parizu oko 3.000.
Fontainebleuovim ediktom od 18. listopada 1685. francuski kralj Luj XIV. opozvao je Nantski edikt, kojim je hugenotima, francuskim protestantima - pristalicama učenja kršćanskog reformatora Jeana Calvina, kralj Henrik IV. 1598. podijelio prava slobodnog prakticiranja vlastite vjere. Tim ediktom hugenotima je bilo dopušteno držati mise, dobili su građanska prava, uključujući i pravo na obrazovanje, a uspostavljen je i poseban sud sastavljen od protestanata i katolika za rješavanje sporova nastalih iz edikta.
Nantski edikt otvorio je put k vjerskoj toleranciji i sekularizmu te je označio kraj vjerskih ratova u Francuskoj, koji su obilježili drugu polovicu 16. stoljeća. Među sukobima poznata je Bartolomejska noć, kada je na dan sv. Bartolomeja, uoči vjenčanja budućeg kralja Henrika IV. i princeze Margot Valois, 1572. pogubljeno oko 25.000 hugenota, od toga samo u Parizu oko 3.000. U cilju smirivanja tenzija donesen je Nantski edikt, a nekoliko godina prije njega kralj Henrik IV., i sam protestant, radi preuzimanja prijestolja prešao je na katoličku vjeru, izjavivši tada: »Pariz je vrijedan jedne mise.«
Međutim, Luj XIV. (1638.-1715.), nakon dolaska na prijestolje, postupno je počeo dokidati prava iz Nantskog edikta. Zabranjivanjem bavljenja trgovinom kao i prisilnim smještanjem draguna (vojaka) u protestantske domove, kojima je bilo dopušteno zlostavljati ukućane i prisiljavati ih na pokatoličavanje ili emigraciju, Luj XIV. provodio je politiku svoga djeda, Henrika IV. - »jedan kralj, jedna vjera, jedan zakon«, s tom razlikom da njegovo geslo nije uključivalo protestante.
Opoziv Nantskog edikta, kako se još naziva Fontainebleauov edikt, sadržava uvod kojim Luj XIV. hvali svog pretka, Henrika IV. u njegovim pokušajima da protestante vrati u Katoličku crkvu, kao i Nantski edikt, koji je donesen u cilju smirivanja tenzija. Nadalje, navodi se kako su prerana Henrikova smrt te brojni ratovi spriječili postizanje tog cilja, a Luj XIV. je uspostavljanjem mira pokušao postići taj cilj. Međutim, kako je »najveći dio tzv. Reformirane crkve prešao na katoličanstvo, Nantski edikt je postao nepotreban«.
Opoziv ima 12 članaka kojima se opoziva Nantski edikt iz 1598. i Nimski edikt iz 1629. te se propisuje rušenje svih crkava koje su postojale, zabranjuje se štovanje Reformirane crkve, nalaže se progon na galije pastora koji se odbijaju preobratiti, zabranjuju se protestantske škole, članovima Reformirane crkve nameće se obveza krstiti djecu i podučavati ih katoličkoj vjeri, konfiscira se imovina svih onih koji su otišli izvan zemlje, osim ako se vrate unutar četiri mjeseca, članovi Reformirane crkve koji emigriraju, proganjaju se na galije (muškarci) i u zatvore (žene), kažnjavaju se oni koji se vrate na protestantizam te se dopušta ostanak u Francuskoj onima koji se još nisu preobratili, sve dok udovoljavaju pravilima iz edikta. Ovaj zadnji članak podrazumijevao je slobodu savjesti, koja, u stvari, nije postojala, jer su mnogi bili zatvarani zbog odbijanja da poreknu svoju vjeru.
Godine 1686. Luj XIV. tvrdio je da je zahvaljujući njegovoj politici broj od 800.000 do 900.000 protestanata u Francuskoj spao na oko 1.000-1.500. Iako je riječ o preuveličavanju, ostaje nesporna činjenica da je broj hugenota stalno opadao nakon Bartolomejske noći, a Lujeva politika porazno je djelovala na francusku ekonomiju jer su hugenoti većinom bili trgovci i obrtnici, koji su emigracijom postali važan dio ekonomije zemalja u koje su pobjegli.
Nantski edikt otvorio je put k vjerskoj toleranciji i sekularizmu te je označio kraj vjerskih ratova u Francuskoj, koji su obilježili drugu polovicu 16. stoljeća. Među sukobima poznata je Bartolomejska noć, kada je na dan sv. Bartolomeja, uoči vjenčanja budućeg kralja Henrika IV. i princeze Margot Valois, 1572. pogubljeno oko 25.000 hugenota, od toga samo u Parizu oko 3.000. U cilju smirivanja tenzija donesen je Nantski edikt, a nekoliko godina prije njega kralj Henrik IV., i sam protestant, radi preuzimanja prijestolja prešao je na katoličku vjeru, izjavivši tada: »Pariz je vrijedan jedne mise.«
Međutim, Luj XIV. (1638.-1715.), nakon dolaska na prijestolje, postupno je počeo dokidati prava iz Nantskog edikta. Zabranjivanjem bavljenja trgovinom kao i prisilnim smještanjem draguna (vojaka) u protestantske domove, kojima je bilo dopušteno zlostavljati ukućane i prisiljavati ih na pokatoličavanje ili emigraciju, Luj XIV. provodio je politiku svoga djeda, Henrika IV. - »jedan kralj, jedna vjera, jedan zakon«, s tom razlikom da njegovo geslo nije uključivalo protestante.
Opoziv Nantskog edikta, kako se još naziva Fontainebleauov edikt, sadržava uvod kojim Luj XIV. hvali svog pretka, Henrika IV. u njegovim pokušajima da protestante vrati u Katoličku crkvu, kao i Nantski edikt, koji je donesen u cilju smirivanja tenzija. Nadalje, navodi se kako su prerana Henrikova smrt te brojni ratovi spriječili postizanje tog cilja, a Luj XIV. je uspostavljanjem mira pokušao postići taj cilj. Međutim, kako je »najveći dio tzv. Reformirane crkve prešao na katoličanstvo, Nantski edikt je postao nepotreban«.
Opoziv ima 12 članaka kojima se opoziva Nantski edikt iz 1598. i Nimski edikt iz 1629. te se propisuje rušenje svih crkava koje su postojale, zabranjuje se štovanje Reformirane crkve, nalaže se progon na galije pastora koji se odbijaju preobratiti, zabranjuju se protestantske škole, članovima Reformirane crkve nameće se obveza krstiti djecu i podučavati ih katoličkoj vjeri, konfiscira se imovina svih onih koji su otišli izvan zemlje, osim ako se vrate unutar četiri mjeseca, članovi Reformirane crkve koji emigriraju, proganjaju se na galije (muškarci) i u zatvore (žene), kažnjavaju se oni koji se vrate na protestantizam te se dopušta ostanak u Francuskoj onima koji se još nisu preobratili, sve dok udovoljavaju pravilima iz edikta. Ovaj zadnji članak podrazumijevao je slobodu savjesti, koja, u stvari, nije postojala, jer su mnogi bili zatvarani zbog odbijanja da poreknu svoju vjeru.
Godine 1686. Luj XIV. tvrdio je da je zahvaljujući njegovoj politici broj od 800.000 do 900.000 protestanata u Francuskoj spao na oko 1.000-1.500. Iako je riječ o preuveličavanju, ostaje nesporna činjenica da je broj hugenota stalno opadao nakon Bartolomejske noći, a Lujeva politika porazno je djelovala na francusku ekonomiju jer su hugenoti većinom bili trgovci i obrtnici, koji su emigracijom postali važan dio ekonomije zemalja u koje su pobjegli.
