Lazarević je kasnije postao i ugarski vazal, a od 1402. nosio je titulu despota. Dana 29. siječnja 1412., despot Lazarević donio je za srednjovjekovnu srpsku povijest jedinsteni pravni spomenik, Novobrdski zakonik ili Zakon o rudnicima.¹ Novobrdski zakonik nije uređivao samo pitanja rudarstva, nego i organizaciju i način života u Novom Brdu, gradu u kojem je u to doba bio najveći rudnik na Balkanu.

U preambuli Zakonika, despot Lazarević navodi kako je stigao u svoj grad Novo Brdo i kako je gradski sabor zatražio od njega da donese zakon o rudarskim oknima („zakon o rupama“), koji je postojao u doba njegova oca, i kako se posavjetovao s vlastelom da se nađu 24 „dobra čovjeka“ iz drugih mjesta koja imaju rudu i koji imaju znanja o tome da donesu zakon, što je i učinjeno te su oni načinili zakon i donijeli su mu ga na potvrdu i potpis na saboru u Novom Brdu.²

Zakonik je imao dva dijela. Prvi dio sadrži propise o organizaciji rudarske proizvodnje i onome što je potrebno da se ta proizvodnja neometano obavlja. U 51 članku regulirano je pravo provjetravanja i dovođenja zraka u rudarska okna, pravo na iskopavanje ruda, rješavanje sporova vezanih uz eksploataciju ruda, formiranje rudarskih jedinica, kupnja i prodaja rudarske imovine i dr. Drugi dio Zakonika po svojoj naravi bio je statut grada Novog Brda i sadržava 22 članka, koji su propisivali poreze i globe, nadležnost sudova, red na tržištu (uređuje cijene), položaj katolika i dr. Tri članka bave se katolicima, tj. „latinima“ kako ih Zakonik naziva. Članak XII. govori „O latinima“, članak XVIII. „O latinima i mladićima“, a članak XX. uređuje pitanje „O latinima i njihovoj vjeri“. U odnosu na potonje, Zakonik brani preobraćanje iz „kršćanske vjere“ u „latinsku vjeru“ i u slučaju da je došlo do toga, grešnici su svoj život mogli otkupiti od gospodara za „50 litara“ (srednjovjekovna mjerna jedinica) i nakon toga biti prognani iz grada, uz oduzimanje imovine. Također, „latinskim popovima“ branilo se pokrštavanje kršćana. Zakonik govori i o pojedinim obrtnicima: krojačima, obućarima, kožarima, drvarima i pločarima.

Novobrdski zakonik sačuvan je u nekoliko kasnijih prijepisa među kojima je najvažniji ilustrirani prijepis iz XVI. stoljeća, koji je otkriven 1959., a nakon njega pronađene su još dvije verzije, latinična i turska, koje ne sadrže statut grada Novog Brda. Latinični prijepis Zakonika pronađen je u Gradskoj knjižnici grada Splita te nosi datum 26. srpnja 1638., a nastao je u bugarskom rudarskom centru Ćiprovcu. U literaturi postoji spor oko datuma samog Zakonika. U rukopisu se navodi „u godinu 6920, indikta 13, mjeseca januara 29“. Dok oznaka 6920 od postanka svijeta odgovara 1412. godini od Kristova rođenja, 13. indikt može se odnositi na godine 1389./1390., 1404./1405. ili 1419./1420. Stoga neki smatraju da je sam Zakonik prvobitno formuliran još 1390., ali da ga je Stefan potvrdio tek 1412., što je bila uobičajena praksa osvajača, da naknadno potvrde povelje osvojenih gradova odnosno teritorija.

Zakon o rudnicima, kako se također naziva Novobrdski zakonik, bitno je pridonio gospodarskom razvoju tadašnje Srbije. Prema podacima iz Dubrovačke arhive, koji se odnose na 1422. godinu, količina srebra koja je uvezena iz tadašnje Srbije i Bosne, iznosila je 5,67 tona, što je činilo više od jedne petine ukupne tadašnje europske proizvodnje toga plemenitog metala. Razvoj rudarstva doveo je do razvoja trgovine i stvaranja gradskih središta. Izvoz se najvećim dijelom odvijao preko Dubrovnika, a u središnju Europu put je bio preko Beograda.