Vrhunac sedmog godišnjeg mitinga njemačke Nacističke stranke u Nirnbergu (10. – 16. rujna 1935.) bio je donošenje dvaju zakona - Zakona o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti (njem. Gesetz zum Schutze des deutschen Blutes und der deutschen Ehre) i Zakona o državljanstvu u Reichu (njem. Reichsbürgergesetz), kojima je pravno institucionalizirana rasistička politika i ideologija ove stranke i koji su označili uvod u kasniji desetogodišnji pogrom Židova. Zakone je Reichstag jednoglasno donio posljednjeg dana skupa, 15. rujna 1935., kada se sastao u Nirnbergu, nakon Hitlerova telegrafskog poziva na zasjedanje (jedino zasjedanje koje je Reichstag za vrijeme nacističkog režima održao izvan Berlina). Smatrajući skup dobrom prilikom za donošenje zakona, Hitler je dva dana prije njihova usvajanja zadatak izrade nacrta povjerio Franzu Albrechtu Medicusu i Bernhardu Loseneru iz Ministarstva unutarnjih poslova. Iako su mu se početni prijedlozi Zakona o zaštiti krvi činili preslabim, nakon četiri nacrta, koji su se razlikovali u visini i oštrini kazni za nepoštovanje, prihvatio je blažu varijantu, naglasivši, međutim, na skupu da su ti zakoni „pokušaj pravnog načina rješavanja problema, koji će, ako se pokaže pogrešnim, biti zakonom povjeren Nacionalnoj socijalističkoj partiji za definitivno rješavanje“. 

Polazeći od toga da je „čistoća njemačke krvi bitna za daljnji opstanak njemačkog naroda“, Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti zabranjuje sklapanje brakova između  Židova i građana njemačke ili srodne krvi. Brakovi koji su sklopljeni protivno zakonu ili koji su u cilju izigravanja zakona sklopljeni u inozemstvu, ništavi su (članak 1.). Izvanbračni odnosi između Židova i građana njemačke ili srodne krvi su zabranjeni (članak 2.). Židovi ne smiju u svojim kućanstvima zaposliti građanke njemačke ili srodne krvi mlađe od 45 godina (članak 3). Židovi ne smiju podizati zastavu Reicha ili nacionalnu zastavu, niti nositi boje Reicha. S druge strane, smiju nositi židovske boje i to pravo štiti država (članak 4.). Kazne za nepoštovanje pojedinih odredaba bile su zatvor ili zatvor uz teški rad. 

Na tragu navedenog, Zakon o državljanstvu u Reichu propisao je da su građani Reicha samo oni koji su njemačke ili srodne krvi, dok su svi ostali državni subjekti i stoga lišeni državljanstva. U tom smislu, Zakon o državljanstvu je u članku 1. propisao da je subjekt države osoba koja uživa zaštitu njemačkog Reicha i koja posljedično tome prema njemu ima određene obveze. Položaj subjekta države dobiva se sukladno odredbama ovog zakona, dok je u članku 2. naveo da je građanin Reicha subjekt države koji je njemačke ili srodne krvi i koji svojim ponašanjem dokazuje da je spreman i sposoban vjerno služiti njemačkom narodu i Reichu. Državljanstvo Reicha stječe se dobivanjem potvrde. 

U kratkom razdoblju nakon Nirnberga te prije i za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu (1936.) zakon se nije primjenjivao niti se poduzimao progon za njegovo nepoštovanje. Hitler, se, naime, bojao međunarodne izolacije i premještanja igara u drugu zemlju. Nirnberški zakoni utrli su put Holokaustu, koji je pokazao koliko se daleko išlo s određenjem „čiste“ nacije. 

 

Izvor:https://www.jewishvirtuallibrary.org/background-and-overview-of-the-nuremberg-laws, https://en.wikipedia.org/wiki/Nuremberg_Laws, https://de.wikipedia.org/wiki/N%C3%BCrnberger_Gesetze  http://www.kurt-bauer-geschichte.at/PDF_Lehrveranstaltung%202008_2009/13_Nuernberger_Gesetze.pdf, , pristupljeno: 11. rujna 2018.