Vrhunac krize bio je 1932., kada je skoro četvrtina američke radne snage bila bez posla. Preuzimanjem predsjedničkog ureda 1933., Franklin Delano Roosevelt pokrenuo je program pod nazivom “New Deal”, s ciljem ozdravljenja gospodarstva i vraćanja vjere u američku ekonomiju. Povjesničari taj program dijele na „Prvi New Deal“ i „Drugi New Deal“. U „Prvom New Dealu“ (1933.-1934.) prve su se na udaru našle banke i bankarsko poslovanje. Donošenjem Zakona o bankarstvu odijeljeno je komercijalno od investicijskog bankarstva te je uvedeno ispitivanje financijske sposobnosti banaka. Predsjednik Roosevelt, međutim, smatrao je da je Zakon o nacionalnoj obnovi industrije, donesen 16. lipnja 1933., „najvažniji i najdalekosežniji zakon koji je američki Kongres ikada donio“. Cilj toga zakona bio je „osiguranje racionalne industrijske dobiti i plaća radnika  kojima će se eliminirati piratske metode i prakse koje nisu samo uništavale časno poslovanje nego su pridonosile bolestima rada.“ „Drugi New Deal“ (1935.-1937.) obilježavaju pokušaji promicanja načela socijalne države. Tako se među najvažnijim mjerama ističu Zakon o socijalnom osiguranju i Zakon o nacionalnim radnim odnosima. U tom razdoblju pokrenuti su programi s ciljem redistribucije bogatstva, prihoda i moći u korist siromašnih, starijih, farmera i sindikata, program ruralne elektrifikacije i sl. New Deal rezultirao je nizom značajnih promjena, koje su se odnosile na ulogu i odgovornost vlade, od toga da je odnos snaga između predsjednika i Kongresa pretegao u korist predsjednika, do toga da se New Deal smatra prvim praktičnim primjerom državne intervencije u gospodarstvo, s ciljem sprječavanja negativnih učinaka recesije i depresije.