Pokušaji reforme prava u Francuskoj krenuli su ubrzo nakon Francuske revolucije, ali su prijedlozi iz različitih razloga propadali. Stupanjem na položaj prvog konzula, Napoleon Bonaparte imenovao je 1800. četveročlanu komisiju čiji je cilj bio zamijeniti šarenilo feudalnih zakona koji su u to doba primjenjivani u Francuskoj (na jugu rimsko pravo, a na sjeveru običajno franačko i germansko pravo, dok je po pitanju braka i obiteljskih odnosa primjenjivano kanonsko pravo) novim, modernim zakonom. Rad na Zakoniku trajao je godinu dana i u radu je sudjelovao i sam Napoleon. Nakon odobrenja Državnog savjeta, objavljen je 1804. godine. Iako je prije ovog Zakonika postojalo nekoliko zakona slične vrste (bavarski, pruski i galicijski građanski zakoni), riječ je o prvom zakonu koji je na moderan način pristupio reguliranju građanskih odnosa, a za pojedina rješenja se zahvatilo u rimsko pravo, tj. Justinijanov zbornik iz 6. stoljeća, Corpus Iuris Civilis i treći dio zbornika, Institucije. U Institucijama pravo je podijeljeno na osobe, stvari i radnje, dok je u Napoleonovu zakoniku podijeljeno na četiri dijela: osobe, imovinu, stjecanje imovine i parnični postupak. Zakonik iz 1804. imao je 2.281 članak i bio je podijeljen na četiri dijela (uvod i tri knjige).

Uvod se bavi pitanjima objave zakona, učincima i primjeni zakona. Prva knjiga nosi naslov „O osobama“, ima 11 poglavlja i uređuje prava građana pojedinca i obitelji, uživanje građanskih prava, zaštite privatnosti, prebivalište, skrbništvo, starateljstvo, odnose roditelja i djece, itd. Druga knjiga, „O vlasništvu i različitim vrstama imovine“, ima 4 poglavlja i bavi se vlasništvom i vrstama imovine te služnostima, a treća knjiga nosi naslov „O različitim načinima stjecanja vlasništva“ te u 20 poglavlja uređuje pitanja nasljeđivanja, darovanju za života i oporuka, o ugovorima, kvaziugovorima, braku i pravu bračnih drugova, itd.

Napoleonov zakonik izrađen je na načelima jednakosti pred zakonom, sekularnosti i jamstva privatnog vlasništva. Povlastice na temelju rođenja su ukinute, sloboda vjeroispovijesti je zajamčena i poslove u upravi mogli su dobiti samo kvalificirani ljudi za to. Napoleonov Zakonik temeljito je promijenio pravnu prirodu sustava građanskog prava čineći ga jasnijim i pristupačnijim. Također, unio je važne odredbe o pravnoj državi – zakoni su se mogli primijeniti samo ako su bili prethodno objavljeni i to službeno, zabranjeni su tajni zakoni kao i retroaktivnost zakona. Sucima je zabranjeno odbijanje suđenja zbog pravnih praznina, što je potaknulo tumačenje prava, itd. Međutim, kada je obitelj bila u pitanju, muškarac je imao svu vlast nad ženom i djecom, a žene su imale manje prava od djece.

Napolenov zakonik još uvijek je na snazi, ali uz niz izmjena i dopuna.

Sam je Napoleon, pišući memoare na Svetoj Heleni, shvatio je da će od svega što je napravio u svom životu, Code civil ostati njegova najveća ostavština. Tako je napisao: „Moja slava ne leži u činjenici da sam pobijedio u četrdeset bitaka i da sam postavljao pravila kraljevima... Waterloo će izbrisati uspomenu na sve moje bitke... Ali ono što se ničim neće moći izbrisati i što će živjeti zauvijek je moj Građanski zakonik!“¹