Nakon oslobođenja grada u Prvom križarskom ratu (1096.- 1099.), stvoreno je kršćansko Jeruzalemsko Kraljevstvo, koje se održalo do zadnjeg križarskog rata 1291., kada je pao grad Akra, zadnja utvrda Kraljevstva. Na vrhuncu svoje moći Kraljevstvo se protezalo preko današnjeg prostora Izraela, Libanona i Palestine, a stanovništvo je bilo miješano – muslimansko i kršćansko, s tim da se i velik broj križara naselio u te krajeve. Dana 16. siječnja 1120., u gradu Nablusu (danas na Zapadnoj obali) održan je sabor crkvenih i svjetovnih velikaša - Nabluški sabor, na kojem je utvrđeno 25 kanona o različitim vjerskim i javnim pitanjima. Nabluški kanoni prvi su pisani izvor prava u Kraljevstvu i po svojoj naravi predstavljaju konkordat. Kanoni započinju razlozima za sazivanje Sabora: Jeruzalem su opustošile brojne nesreće (skakavci koji su pojeli usjeve i česti muslimanski napadi na hodočasnike i grad) i stoga je u cilju ispravljanja grijeha naroda bilo potrebno ustanoviti pravila kako bi grad mogao napredovati. Prva tri kanona uredila su pitanje davanja crkvi. Kanoni od 4 do 7 bave se preljubom, a sljedeća tri kanona, od 8 do 11, utvrđuju kazne za sodomiju. Kanoni od 12 do 15 uređuju pitanje seksualnih odnosa s muslimanima. Tako prema kanonu 12, u slučaju sporazumnog spolnog odnosa s muslimankom, njoj će se odrezati nos i bit će kastrirana. Ako muškarac siluje svoju muslimansku ropkinju, nju će se obilježiti, a njemu će se oduzeti posjed i bit će kastriran (kanon 13). Ako bi, pak, muškarac silovao tuđu muslimansku ropkinju, bilo bi mu suđeno za preljub i bio bi kastriran (kanon 14). Kanon 15 odnosi se na žene kršćanke – ako bi se kršćanka miješala s muslimanom slobodnom voljom, oboma bi se sudilo za preljub. Ako je, pak, kršćanka silovana, neće se smatrati krivom, a muslimana će se kastrirati. Kanonom 16 muslimanima je zabranjeno odijevati se kao kršćani. Sljedeći kanoni, od 17 do 19 uređuju pitanje bigamije. Tako, ako pored žive žene, muškarac uzme drugu ženu, morat će izdržati pokoru određeno vrijeme, ali ako skriva svoje djelo i bude otkriven, oduzet će mu se imovina i bit će protjeran (kanon 17). Bigamija, prema kanonu 18, neće biti kažnjiva ako su se muškarac ili žena vjenčali za nekoga ne znajući da je već oženjen ili udana, s tim da moraju dokazati svoje neznanje (kanon 18). Konačno, ako muškarac ima drugu ženu i želi se razvesti od nje, prema kanonu 19, mora dokazati da je već oženjen, bilo putem prisege svjedoka bilo uz iskušenje vrućeg željeza. Kanoni 20-21 uređuju pravila za klerike, dok kanon 22 zabranjuje lažne optužbe. Konačno, kanoni od 23 do 25 odnose se na krađu. Jeruzalemskim Kraljevstvom vladali su doseljeni Latini (kršćani većinom iz Francuske), dok su istočni kršćani i muslimani pripadali nižem staležu. Godine 1187. Jeruzalem je napao i osvojio veliki muslimanski vojskovođa, Saladin, kasnije egipatski sultan. Iako je Kraljevstvo i dalje postojalo, pad Jeruzalema bio je početak njegova kraja. Nakon što je osvojio grad, Saladin je naredio zatvaranje Bazilike Svetog Groba na tri dana, dok ne odluči što će s njom učiniti. Manji dio savjetnika predlagao mu je njezino rušenje, dok je većina tražila da je poštedi smatrajući da će kršćanski hodočasnici svejedno nastaviti dolaziti na to mjesto zbog njegove svetosti. Saladin je poštedio Baziliku. Iako je bio neprijatelj, u Europi je smatran plemenitim vitezom. Dok su europski križari nemilosrdno ubijali njegov narod, on je pokazao milost, pomilovavši kršćansku vojsku i pustivši kršćane da mirno prođu njegovom zemljom.