Višegodišnji nemiri na Kubi ozbiljno su dovodili u pitanje američke ekonomske interese na tom području zbog čega je SAD bio živo zainteresiran za stabilizaciju situacije. Postignuti španjolsko-američki dogovor o kubanskoj samoupravi od 1. siječnja 1898. pao je u vodu te su Amerikanci na Kubu poslali brod USS Maine kako bi zaštitili svoje građane i interese. Njegova eksplozija 15. veljače, s 266 žrtava, bio je Americi izgovor za objavu rata 25. travnja 1898. Sukob na Kubi započeo je tek u lipnju i nakon desetak tjedana borbi Španjolci su početkom kolovoza posustali i pristali na mirovne uvjete koje im je dao američki predsjednik McKinley. Člankom 1. Mirovnog sporazuma Španjolska se izričito odrekla suvereniteta nad Kubom, a po evakuaciji Kubu će okupirati Sjedinjene Američke Države, koje će za vrijeme trajanja okupacije preuzimati i izvršavati obveze koje prema međunarodnom pravu mogu iz nje proizaći, a sve u cilju zaštite života i imovine. Člankom 2. Sporazuma određeno je da Španjolska ustupa SAD-u otok Portoriko i ostale otoke koji su pod španjolskim suverenitetom u Zapadnoj Indiji (povijesno ime za otočje u Karipskom moru) i otok Guam u Marijanskom otočju ili Ladroni. Trećim člankom Španjolska je SAD-u ustupila Filipinsko otočje, za koje će SAD platiti iznos od 20 milijuna dolara u roku tri mjeseca od razmjene ratifikacija. 

Pregovori oko Kube trajali su oko mjesec dana. Španjolci su se žestoko protivili preuzimanju kubanskog nacionalnog duga od 4 milijuna dolara, pozivajući se na praksu iz 19. stoljeća da, kako SAD preuzima njihovu koloniju, tako treba preuzeti i dug. SAD, međutim, nije mogao anektirati Kubu, kao što je učinio s Portorikom, Guamom i Filipinima zbog Tellerovog amandmana. Naime, neposredno prije objave rata, američki Kongres usvojio je amandman na zajedničku rezoluciju (oba doma, tj. Senata i Zastupničkog doma), kao odgovor na McKinleyevu ratnu poruku upućenu Kongresu, koji je podnio senator Teller iz Kolorada, a kojim se SAD priječi u uspostavi stalne kontrole nad Kubom nakon prestanka neprijateljstva sa Španjolskom. Španjolci su na kraju ustuknuli i dug je ostao Španjolskoj. Pregovori oko Filipina također nisu išli glatko. Španjolci nisu pristajali na predaju cijelog otočja, s čime se SAD nije mogao složiti zbog opasnosti da ih oni kasnije prepuste nekoj drugoj sili, što bi bitno ugrozilo njihove interese. Stoga je na kraju pao dogovor o predaji cijelog otočja, uz naknadu od 20 milijuna dolara. Međutim, s time se nisu složili filipinski revolucionari, koji su zahtijevali potpunu neovisnost od Španjolske i nisu htjeli novog gospodara. Rezultat toga bio je Filipinsko-američki rat, koji je trajao od 1899. do 1902. godine, uz američku pobjedu. Veliki protivnik američke politike po pitanju Filipina bio je pisac Mark Twain, koji se često obrušavao na američki kolonijalizam. Mirovni sporazum u Parizu od 10. prosinca 1898. označio je dvije stvari: kraj višestoljetnog Španjolskog Carstva i početak doba SAD-a kao svjetske sile.