Sporazum su sklopili engleski kralj Eduard IV. i francuski kralj Louis XI.¹ Naime, iako su otvoreni sukobi utihnuli još 1453., nakon bitke za Castillon, stanje u objema zemljama bilo je obilježeno političkim intrigama i borbama za vlast. U Engleskoj je trajao Rat dviju ruža (1455. – 1485.), sukob između dviju plemićkih kuća Lancaster i York oko engleskog prijestolja, a u Francuskoj se kralj Louis XI. morao baviti rastućim teritorijalnim pretenzijama Vojvode od Burgundije, Karla Smionog, čiji je cilj bio pretvaranje Burgundije u kraljevstvo, na čelu s njim kao kraljem. Sukob između kralja Louisa XI. i Karla Smionog zbog kršenja mira između Francuske i Burgundije iz 1435., kralj Eduard IV. vidio je kao priliku da se domogne kontinentalnih područja koja su njegovi prethodnici izgubili. U tom cilju 1474. godine dogovorio je savez s Karlom Smionim, obećavši mu da će se iskrcati s vojskom u Calaisu, što je i učinio godinu dana nakon dogovora, 6. srpnja 1475. Situacija se na francuskom tlu, međutim, nije odvijala u korist engleskog kralja. Vojsci od 11.000 vojnika i 2.000 strijelaca ponestajalo je hrane, a plemićka je potpora, koju je jamčio Vojvoda od Burgundije, izostala. Štoviše, Karlo Smioni odbio je mogućnost ulaska Engleza u gradove koje je kontrolirao, a on sam otišao je u Lorraine i započeo rat u području Rajne. Za kralja Louisa XI. bila je to prilika da razbije anglo-burgundski savez te je ponudio engleskom kralju da mu u zlatu plati njegov povratak u Englesku. Eduard IV., ljutit zbog izostanka potpore i svjestan nemoći svoje vojske za veće ciljeve, pristao je na pregovore. U Picquignyju, tri milje od Amiensa, niz rijeku Somme sagrađen je most u čijem je središtu bila rešetka kroz koju se mogao voditi razgovor. Rešetka je postavljena kako bi se izbjegao mogući atentat koji je snašao vojvodu Ivana I. od Burgundije (poznatog kao Neustrašivi Ivan) 1419., pri pregovorima s prestolonasljednikom Karlom VII. na mostu u Montereauu.

Dva su se poglavara obvezala na sedmogodišnji mir i slobodnu trgovinu. Louis XI. obvezao se isplatiti Eduardu IV. 75.000 zlatnika da se vrati u Englesku te godišnju rentu od 50.000 zlatnika. Eduard IV., zauzvrat, obvezao se vratiti u Englesku odrekavši se time savezništva s Vojvodom od Burgundije. Isto tako, priznao je Louisa XI. kao zakonitog francuskog kralja, čime je odustao od zahtjeva za francusko prijestolje. Kraljevi su dogovorili i da se prestolonasljednik, Luisov sin Karlo oženi Eduardovom najstarijom kćeri, Elizabetom nakon njezine punoljetnosti. Kralj Louis XI. otkupio je za 50.000 zlatnika slobodu svoje rođakinje Margarete Anžuvinske, engleske kraljice i supruge kralja Henrika VI., koju je kralj Eduard zatočio u Londonskom tornju 1472. Konačno, danak ili rentu od Francuza dobili su i Eduardovi vodeći savjetnici, a u slučaju pobune u jednoj od zemalja, ugovorena je međusobna pomoć u cilju njezina gušenja.

Mirovni sporazum odgovarao je objema stranama: engleski kralj popravio je svoje financijsko stanje primitkom francuskog danka, a Louis XI. tvrdio je da mu plaća rentu. Međutim, potonji je ovim Sporazumom nadasve uspio učvrstiti svoju vlast nad vazalima, poglavito nad vojvodom od Burgundije, Karlom Smionim.

Na obje strane postojala su neslaganja u svezi s potpisivanjem Sporazuma. I Englezi i Francuzi smatrali su ga nečasnim jer mu je rezultat bio plaćanje i primanje mita. Nakon potpisivanja Sporazuma, Vojvoda od Burgundije bio je prisiljen potpisati primirje s Louisom XI., sedmim po redu u četrnaest godina.

1 Izvor: https://fr.wikipedia.org/wiki/Trait%C3%A9_de_Picquigny pristupljeno 22. Kolovoza 2022.