Akkermanskom konvencijom Turci su bili prisiljeni pristati na niz ustupaka u dotadašnjim provincijama: turska vojska morala se povući iz dunavskih provincija, moldavski i vlaški „hospodari“ trebali su se birati uz obostrano rusko i tursko odobrenje, Srbija je dobila autonomiju i slobodu kretanja u Otomanskom Carstvu i dr. Do turskog kršenja Konvencije došlo je zbog ustanka Grka protiv Turske, koji je aktivirao primjenu Sporazuma iz Londona iz 1827. o ruskoj, francuskoj i engleskoj pomoći Grcima u njihovoj borbi protiv Turaka. Sultan Mahmud II. pozvao je na sveti rat protiv Rusa, a Rusi su izjavili da ga neće započinjati ako se Turci budu pridržavali svojih prije preuzetih obveza i ako udovolje zahtjevima saveznika. Budući da na te zahtjeve Turci nisu dali nikakav odgovor, Rusi su im objavili rat. Zauzevši Drinopolje 1829., Rusi su prisilili Turke da zatraže mir. Sporazumom iz Drinopolja Rusko Carstvo osnažilo je svoju poziciju u istočnoj Europi i znatno oslabilo Otomansko Carstvo na Balkanu. Sporazum je imao 16 članaka.¹

Člankom I. carstva su izjavila prestanak „svakog neprijateljstva i nesloge“ na kopnu i na morima. Člankom II. određeno je da se Visokoj Porti vraćaju kneževine Moldavija, Vlaška zatim Bugarska i dr. kao „i sve zemlje od Balkana do mora“. Članak III. uređuje međusobne granice te slobodnu plovidbu cijelim tokom Dunava, s tim da „ruski ratni brodovi ne bi trebali ploviti Dunavom dalje od spoja s Prutom“ (rijeka koja protječe kroz Ukrajinu, Moldaviju i Rumunjsku). Člankom IV. uređuje se aneksija Gruzije, Imeretija, Mingrelija, Gurija i drugih regija Zakavkazja koje su „odavno zauvijek pripojene Ruskom Carstvu.“ Člankom V. kneževinama Moldaviji i Vlaškoj, podvrgnutih izravnoj vlasti Visoke Porte, osigurava se autonomija zadržavanjem prava, prednosti i povlastica koje su te kneževine dobile prijašnjim ugovorima između ugovornih strana te im se priznaje „sloboda bogoslužja, sigurnost, samostalna narodna vlast i pravo nesmetane trgovine“. Člankom VI. navodi se da Visoka Porta nije provela posebne odredbe iz Akkermanske konvencije vezane uz Srbiju, zbog čega se obvezuje da će ih ispuniti bez odgađanja tako „da odmah vrati Srbiji šest oduzetih okruga i tako zauvijek osigura mir i blagostanje vjernog i poslušnog srpskog naroda.“ Ruskim podanicima se člankom VII. osigurava na kopnu i moru pravo slobodne trgovine u cijelom Otomanskom Carstvu te se ugovara slobodan i otvoren prolaz svim trgovačkim brodovima koji su prijatelji Visoke Porte, kako je predviđeno i za ruske brodove. Člankom VIII. utvrđuje se naknada štete koju Otomansko Carstvo treba platiti za sve pretrpljene štete u razdobljima od rata 1806., a člankom IX. obeštećenje Ruskom Carstvu zbog vođenja rata. Člankom X., Visoka Porta priznaje Sporazum iz Londona iz 1827., koji se odnosi na autonomiju Grčke. Člancima od XI. do XVI. uređuje se način provođenja Sporazuma, obustava neprijateljstava, povlačanje trupa, oprost i amnestija podanicima koji su sudjelovali u ratu, vraćanje zarobljenika bez otkupnine, daljnje važenje svih ugovora, konvencija i dekreta sklopljenih između dviju vlasti, koji nisu dirani ovim Sporazumom te ratifikacija.

Nekoliko desetljeća kasnije Turska je pokušala osnažiti svoj bitno okrnjeni položaj u europskim područjima. Međutim, Rusija je prekinula svaki daljnji pokušaj konsolidacije toga položaja, što je potvrđeno Sanstefanskim mirom i potom Berlinskim kongresom.