Prihvaćanju metra prethodile su različite mjerne jedinice u povijesti. Primjerice, za određivanje dužine korišteni su dijelovi ljudskog tijela, poput lakta, palca, stope i sl.; jutro je bila veličina zemlje koju je volovska zaprega mogla izorati u jednom danu, rimska milja bila je oznaka za 1.000 koraka i dr. Metrički sustav razvijen je u Francuskoj. Nakon ponovnog mjerenja luka Pariškog meridijana, koji se proteže između Dunkirka i Barcelone, metar je u Francuskoj definiran kao 40-milijunti dio meridijana. Nacionalna skupština Francuske, nakon proizvodnje prototipa metra i kilograma, 1799., i službeno ga je usvojila, a on se do 1870. proširio u cijeloj Europi i dalje. Iako je u SAD-u postojala tendencija prihvaćanja metričkog sustava, američki Kongres opredijelio se za britanski sustav mjerenja.

Konferencija na kojoj je potpisana Metarska konvencija sazvana je kako bi se raspravljalo o održanju međunarodnih standarda temeljenih na postojećim francuskim artefaktima, ali ne i njihovu korištenju jer su bili već 70 godina stari i moguće istrošeni. Stoga je predloženo da se proizvede novi prototip etalona za metar i kilogram kako bi se što bliže reproducirala vrijednost postojećih artefakata. Prije navedene konferencije, Francuzi su se bojali da bi svjetska zajednica mogla odbaciti postojeći mjerni prototip jer je bio 0,03 % kraći od projektirane duljine, zbog čega su bili naručili novo meridijalno mjerenje, ali ih je od toga odvratio švicarski predstavnik, koji je zaključio da ni jedan ozbiljan znanstvenik ne bi više razmišljao o tome da se metar izvodi iz veličine Zemlje.

Pred predstavnicima zemalja sudionica Konferencije postavljeni su, znači, zadaci zamjene postojećih artefakata metra i kilograma koji su bili pohranjeni kod Francuske vlade, i osnivanje organizacije koja bi upravljala održavanjem metričkog standarda u svijetu. Konferencija se nije bavila samim mjernim jedinicama. Održavanje Konferencije bilo je opterećeno odnosima Francuza i Nijemaca zbog rata koji su Francuzi prije nekoliko godina izgubili od Nijemaca zbog čega je Francuzima bilo posebno stalo da Nijemci ne dobiju kontrolu nad metričkim sustavom, nad kojim su do tada oni (Francuzi) gospodarili. Konvencijom je ustanovljen Međunarodni ured za utege i mjere, međuvladina organizacija u nadležnosti Opće konferencije za utege i mjere i pod nadzorom Međunarodnog odbora za utege i mjere koji koordinira međunarodno mjeriteljstvo i razvoj metričkog sustava. Osim osnivanja Međunarodnog ureda i utvrđivanja načina na koji bi se mogle financirati njegove aktivnosti, Metarska konvencija uspostavila je stalnu organizacijsku strukturu za vlade članica radi usklađenog djelovanja u svim stvarima koje se odnose na mjerne jedinice. Konvencijom je određeno da članice mogu biti samo države, a tek 1999. Opća konferencija kreirala je status suradnika Opće konferencije, koji je otvoren za države i gospodarske subjekte kako bi im se omogućilo sudjelovanje u nekim aktivnostima Međunarodnog ureda putem nacionalnih mjeriteljskih instituta. Početno opredjeljenje Konvencije da se bavi samo jedinicama mase i dužine, revidirano je 1921., proširenjem nadležnosti Međunarodnog ureda na druga područja fizike, a 1960. sustav jedinica koji je uspostavljen nazvan je Međunarodni sustav mjernih jedinica. Prototip metra načinjen na Konferenciji ostao je međunarodni standard do 1960., kada je redefiniran kao valna duljina narančasto-crvene linije kriptona-86. Trenutačna definicija metra je „duljina puta koji prolazi svjetlost u vakuumu tijekom vremenskog intervala od 1/299792458 sekunde”. Međunarodni sustav mjernih jedinica sastoji se od sedam osnovnih jedinica: metra, kilograma, sekunde, ampera, kelvina, mola i kandele, jedne posebne – celzijeva stupnja i 21 izvedene jedinice. Godine 2020. članstvo Međunarodnog ureda činile su 62 zemlje, 40 pridruženih zemalja i četiri međunarodne organizacije.