Pobuna je okončana prevratom, 3. siječnja 1868., skidanjem šoguna Tokugawa s vlasti i vraćanjem stvarne vlasti u ruke cara Meijija. Naime, od 1192. šoguni, vrhovni zapovjednici carske vojske, koji su naslov te carev pečat i mandat dobivali od cara doživotno i nasljedno, bili su stvarni vladari Japana, dok je car bio samo formalno na čelu države. U širem kontekstu, Preporod Meiji smatra se razdobljem velikih političkih, društvenih i gospodarskih promjena u Japanu u cilju modernizacije zemlje. Ciljeve obnovljene carske vlasti car je izrazio u dokumentu »Prisega«, u pet članaka: prvim člankom određeno je da će se savjetodavne skupštine ustanovljavati u širokom opsegu i o vladinim stvarima odlučivat će se javnom raspravom, drugim da će se svi staleži, visoki i niski, ujediniti u cilju energičnog provođenja plana vlade, trećim člankom navedeno je da će svim staležima biti dopušteno ostvariti svoje težnje da ne bi bilo nezadovoljstva, četvrtim da će se zli običaji iz prošlosti ukinuti, a novi će se temeljiti na pravednim zakonima prirode te petim da će se znanje tražiti širom svijeta kako bi se promicalo blagostanje Carstva. 

Na tim temeljima donesen je prvi pisani Ustav Japanskog Carstva ili Meiji Ustav, koji je proglašen 11. veljače 1889. Njime je, prema uzoru na pruski i britanski model, uspostavljen mješoviti oblik ustavne i apsolutne monarhije. Ustav je bio carev dar narodu. Car je bio suveren, svet i nepovrediv, ali mu je vlast bila ograničena Ustavom. Parlament je imao dva doma: gornji, koji su činili članovi carske obitelji, plemstvo i članovi koje je birao sam car, a donji, zastupnički dom, biralo je malo (muško) biračko tijelo prema imovinskom cenzusu. Iako je parlament inicirao donošenje zakona, odobravao zakone i proračun, zakonodavnu vlast dijelio je s carem, koji se morao suglasiti s donesenim zakonima. Car je imao izvršnu vlast te je imenovao i razrješavao vladine dužnosnike. On je jedini imao pravo proglasiti rat i sklopiti mir, sklapati ugovore i raspustiti donji dom parlamenta. Bio je vrhovni zapovjednik vojske i mornarice, a kabinet su činili ministri, odgovorni caru i njegovu Savjetodavnom vijeću. Po pitanju prava i dužnosti građana, Ustav je predviđao slobodu kretanja, nepovredivost doma, pravo na tajnost dopisivanja, vlasništva, slobodu govora, okupljanja i udruživanja, ako zakon ne odredi drukčije. Građani su bili dužni pridržavati se Ustava, plaćati poreze i služiti vojsku ako su regrutirani. Ustav je predviđao i pravo jednakog biranja u civilnu, vojnu ili kakvu drugu javnu službu, pravo na suđenje pred sudcem, slobodu vjeroispovijesti kao i pravo pritužbe vladi. Ustav je bio na snazi sve do 1947., kada je, u redovitoj proceduri, u cijelosti revidiran.