Nakon što su propali pokušaji dogovora o jamstvima za Srbe u Ugarskoj, pobunjenici su se slili u Srijemske Karlovce, gdje se smjestio srpski mitropolit Josif Rajačić, inače jedan od sudionika sastavljanja ugarske vlade 1848. Od mitropolita Rajačića, nesklonog radikalnim potezima zahtijevao se aktivniji pristup, na što je pod pritiskom većine pristao i pokrenuo pitanje rješavanja nacionalnog pitanja Srba u Ugarskoj. Umjesto prvotno zamišljenog crkvenog sabora, koji je odobrila mađarska revolucionarna vlada, zakazana je Narodna skupština 13. svibnja 1848. (po starom kalendaru 1. svibnja) odnosno kako se naziva Majska skupština.

Skupština je organizirana kao spontana, nacionalna manifestacija u obliku dijaloga između naroda i govornika skupštine, a sve u cilju donošenja političkih odluka koje su trebale imati karakter kolektivnih odluka. Na skupštini je zatraženo uvođenje civilne uprave u Vojnoj granici, ukidanje kmetstva, podjela obiteljskih zadruga, pravo vlasništva nad zemljom, prosvjetna autonomija, sloboda tiska i govora, pravo na slobodne izbore za narodne zastupnike i dr. Svako veće selo imalo je po dva predstavnika u skupštini, dok su manja mjesta imala po jednog. Srpski narod proglašen je za „politički slobodan i neovisan pod Domom austrijskim i općom krunom ugarskom“, sremsko-karlovačka mitropolija podignuta je na rang patrijaršije, mitropolit Rajačić postavljen je za srpskog patrijarha, a za vojvodu Srpske Vojvodine proglašen je Stevan Šupljikac. Kao privremena vlada Srpske Vojvodine izabran je Glavni narodni odbor sa zadatkom da razradi odluke skupštine, da ih provede i u slučaju potrebe pripremi čak njihovu oružanu obranu. Na skupštini je određeno i područje Srpske Vojvodine: Srijem s granicom, Baranja, Bačka te Banat s granicom. Glavni odbor preuzeo je vlast i čak je organizirao upravnu i sudsku vlast, a patrijarh Rajačić otišao je caru Ferdinandu V. priopćiti zaključke Majske skupštine.

Zaključci Majske skupštine bili su:

1. Srpski narod je „politički slobodan i neovisan pod Domom austrijskim i općom Krunom ugarskom“.

2. Proglašena je Srpska Vojvodina u koju su ušli „Srem s granicom, Baranja, Bačka s Bečejskim distriktom i Šajkaški bataljun i Banat s granicama i Distriktom kikindskim“.

3. Srpska Vojvodina stupa u politički savez… na temelju slobode i savršene jednakosti s Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom.

4. Stvoren je stalni Narodni odbor kao izvršo tijelo Narodne skupštine i imenovani su njegovi članovi.

5. Priznata je „vlaška narodna samostalnost“.

6. Određen je odbor čiji je zadatak bio da zaključke Skupštine iznese pred vladara i Hrvatski sabor.

7. Odlučeno je da se posebna delegacija uputi na Slavenski kongres u Prag.¹

Ugarska se protivila tim zaključcima i Lajoš Košut pozvao je Ugarski sabor da odobri proračun u cilju organiziranja vojne sile. U listopadu 1848. metež i borbe koje su se pokrenule dovele su do toga da je car Franjo Josip carskim proglasom od 15. prosinca 1848. odobrio odluke Majske skupštine o izboru za patrijarha i vojvodu, ali nije pristao na samostalnost Srpske Vojvodine. Politička previranja i naklonost Rajačića Austriji polako su slabile utjecaj Glavnog odbora, a Oktroiranim statutom od 4. ožujka 1849., odlučeno je da se Vojvodina priključi Hrvatskoj, Ugarskoj i Erdelju. Uvođenjem austrijskog apsolutizma, Srpska Vojvodina formalno je postojala do 1860., kada je priključena Ugarskoj.