Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
27.05.2019.
Vremeplov: Londonski ugovor o miru o kraju Prvog balkanskog rata – 30. svibnja 1913.
Tijekom 19. stoljeća Osmansko Carstvo počelo je vidno slabjeti. Ustanci u Hercegovini i potom u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj, kao i ratovi sa Srbijom i Crnom Gorom vodili su postupno kraju života »bolesnika s Bospora«, kako su ga europske sile nazivale. Izgledni raspad Carstva željele su iskoristiti male balkanske države, Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska u cilju proširenja svojih teritorija.
Okupljene u Balkanski savez, te državice uputile su zahtjev Osmanlijama da jednako postupaju s kršćanima i muslimanima. Osmansko odbijanje miješanja u unutarnje stvari dovelo je do rata. Prvi balkanski rat počeo je 8. listopada 1912. crnogorskom objavom rata, nakon čega su isto učinile ostale saveznice. U manje od dva mjeseca Carstvo je izgubilo skoro sva područja na europskom dijelu kontinenta. Primirje je uspostavljeno 3. prosinca 1912. (u kojem nije bilo Grčke), a mirovni pregovori započeli su 16. prosinca 1912. u Londonu, na konferenciji nakon što je donesena deklaracija o neovisnosti Albanije, 28. studenoga 1912. Primirje je prekinuto 29. siječnja 1913. U Carstvu je, naime, 23. siječnja izbio puč Mladoturaka, na čelu s Enver Begom, koji je povukao predstavnike s konferencije u Londonu jer nije pristajao na gubitak Jedrena i egejskih otoka. Rat je nastavljen daljnjim gubitkom Otomanskih područja, a okončan je 30. svibnja 1913., potpisivanjem Mirovnog ugovora. Njime je određeno sljedeće:
Člankom II., sav teritorij Osmanskog Carstva na području Europe, zapadno od linije Enos u Egejskom moru do Midije na Crnom moru, osim Albanije prepušta se Saveznicama, a točnu liniju granice od Enosa do Midije ustanovit će međunarodna komisija; člankom III., određeno je da će Velike sile odlučiti o granicama Albanije i svim drugim pitanjima koja se nje tiču; člankom IV., Osmansko Carstvo prepušta Saveznicama otok Kretu i sva suverena i druga prava koja je imalo na otoku; člankom V., Velikim silama povjerava se zadaća odlučivanja o sudbini Otomanskih otoka u Egejskom moru osim Krete, i status Atos planine, a člankom VI., zaraćene strane pristaju da financijska pitanja koja su proizašla iz rata i teritorijalnog ustupanja, povjeravaju na rješavanje međunarodnoj komisiji u Parizu, u kojoj će imati svoje predstavnike[1].
Kao što je vidljivo, podjela teritorija koji su pripali balkanskim saveznicama nije bila navedena u Mirovnom ugovoru, a Srbija je, zbog nenadanog gubitka teritorija u Albaniji i izlaza na more, odbila provesti dogovorenu podjelu s Bugarskom, sukladno njihovu međusobnom ugovoru iz ožujka 1912. Bugari su, nezadovoljni de facto vojnom podjelom Makedonije, započeli Drugi balkanski rat, 16. lipnja 1913., u kojem su poraženi, a Osmanlije su tada uspjele povratiti dio teritorija zapadno od linije Enos-Midija. Sporazumom u Bukureštu od 12. kolovoza 1913. sklopljen je mir o kraju Drugog balkanskog rata.
