Tajnim sporazumom potpisanim u Londonu 26. travnja 1915., između zemalja Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije, Italija je pristala sudjelovati u ratu na strani Antante (izdavši time 33 godine dug savez Središnjih sila), a zauzvrat je dobila obećanje da će dobiti teritorije svojih dojučerašnjih saveznica, Austro-Ugarske i Njemačke te financiranje od Britanije. Prema Ugovoru, Italija (koja je 1914. proglasila neutralnost) se obvezala izaći iz Trojnog saveza i pridružiti se zemljama Antante tako što će objaviti rat Njemačkom Carstvu i Austro-Ugarskoj unutar mjesec dana od dana potpisivanja Ugovora. Polazeći od pretpostavke da će izvojevati pobjedu protiv Njemačke i njezinih saveznica, zemlje Antante Italiji su obećale sljedeće teritorije: područje Trentina, Južnog Tirola, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, a glede hrvatskih teritorija Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom, Kninom i Zadrom i područja u zaleđu tih gradova. Nadalje, obećani su joj kvarnerski otoci osim Krka i Raba i svi dalmatinski otoci s izuzetkom Brača, zatim južna Albanija kao i protektorat nad Albanijom. Talijanska aneksija Libije prije rata joj je priznata, a u slučaju podjele Otomanskog Carstva, „trebala je dobiti pravedni dio mediteranskog područja pokraj pokrajine Antalije“. Ustupci su bili određeni i za Kraljevine Srbiju i Crnu Goru, iako ni jedna od njih nije bila prisutna sklapanju sporazuma niti njegova potpisnica. Srbiji je trebala pripasti dalmatinska obala između Krke i Stona, uključujući poluotok Pelješac, luku Split i otok Brač, a Crnoj Gori područje između Stona i Budve, uključujući Dubrovnik i Boku Kotorsku te obalu južno od albanske luke Shengjin. Prema članku 16., Ugovor je bio tajan. Unatoč tome, za njegovo postojanje saznao je hrvatski političar Frano Supilo, koji je o tome obavijestio Jugoslavenski odbor, nakon čega je došlo do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je utjecalo na njegovo provođenje u cijelosti nakon rata. Ugovor je trebao ostati tajan do kraja rata, ali je na vidjelo izašao zahvaljujući ruskim boljševicima koji su ga nakon dolaska na vlast objavili u novinama Izvestia krajem 1917., želeći time kritizirati „staru diplomaciju“ kapitalističkih europskih sila. Ugovoru se suprotstavio američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 8. siječnja 1918. američkom Kongresu predstavio četrnaest točaka mirovnih uvjeta unutar kojih se nekoliko njih odnosilo na postupke i rješenja iz Londonskog ugovora. Nakon rata i Britanci i Francuzi odbili su ispuniti Ugovor i on je poništen Versajskim ugovorom iz 1919. Italija je ostala prikraćena za većinu obećanja, što je poslužilo rastu popularnosti talijanskih nacionalista, koji su smatrali da je riječ o neoprostivoj izdaji od europskih saveznika. Među predvodnicima takve politike bio je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, koji je u tu svrhu skovao pojam „osakaćene pobjede“. Ipak, talijanska je vojska već u studenom 1918. okupirala velik dio hrvatskog teritorija iz Ugovora, što je naknadno potvrđeno Rapalskim ugovorom iz 1920.^[1], a Gabriele D›Annunzio je 1919. okupirao grad Rijeku, koja je nakon turbulentnih događaja i kratke državnopravnosti konačno i anektirana Italiji 1924. ^[2]

[1]  Vidi Informator, broj 6549 od 19. studenoga 2018.
[2]  Vidi Informator, broj 6618 od 16. ožujka 2020.