Povijest tako bilježi tri teritorijalne podjele Luksemburga: prva podjela bila je 1659., kada su Francuzi, nakon francusko-španjolskog rata dobili oko 1.060 km2 teritorija; drugom podjelom iz 1815. teritorij Luksemburga smanjen je za 2.280 km2 u korist Pruske, a trećom podjelom, 1839. okoristila se Belgija za 4.730 km2. Potonje oduzimanje teritorija odvelo je u sastav Belgije oko 170.000 luksemburških građana, što je tada činilo polovicu stanovništva Luksemburga. Međutim, sukobi i pretenzije oko i prema Luksemburgu nisu jenjavali. Nakon Bečkog kongresa 1815., Luksemburg je dobio formalnu autonomiju, ali je ušao u personalnu uniju s Nizozemskom i postao je članica Njemačke Konfederacije.

Velika kriza oko političkog statusa Luksemburga (poznata kao Luksemburška kriza) izbila je između Francuskog Carstva i Pruske 1867., dovevši ih skoro do rata. Iza sukoba stajala je ponuda Francuske vlade nizozemskom kralju Vilimu III. od 5 milijuna zlatnih franaka za Luksemburg, koju je kralj i prihvatio. Ponudi se snažno usprotivio Bismarck. Francuze je protivljenje iznenadilo jer su smatrali da će Bismarck cijeniti njihovu neutralnost u kratkom ratu koji je vodio protiv Austrije. Da bi se izbjegao rat većih razmjera, ruski car Aleksandar II. organizirao je međunarodnu konferenciju u Londonu. Taj poziv osobito je obradovao Engleze, koji nikako nisu htjeli da premoć nad Luksemburgom ima bilo koja od tih dviju zemalja, jer bi navedeno bitno oslabilo treću od njih - Belgiju, njezina strateškog saveznika na kontinentu. Pregovori na konferenciji usredotočili su se na uvjete pod kojima bi Luksemburg postao neutralan. Rezultat konferencije bio je Londonski sporazum, potpisan 11. svibnja 1867.

Člankom I. Sporazuma potvrđena je personalna unija između Nizozemske i Luksemburga pod dinastijom Orange-Nassau. Člankom II. određeno je da u okviru granica neutralnosti određenih Sporazumom iz 1839., Luksemburg postaje stalno neutralna država te da će tu neutralnost morati imati u odnosu na sve druge zemlje. Člankom III. određeno je da Luksemburg prestaje biti utvrđeni grad. Članak IV. nalaže povlačanje pruskih vojnih snaga iz Luksemburga koje su bile tamo stacionirane od 1815. (zbog članstva u Njemačkoj Konfederaciji), a članak V., u cilju osiguranja neutralnosti, određuje da će se utvrde Grada Luksemburga, poznate kao Gibraltar sjevera, srušiti i neće se više ponovno graditi (rušenje utvrda trajalo je 16 godina i koštalo je 1,5 milijuna zlatnih franaka). Člankom VI. priznaje se disolucija Njemačke Konfederacije i raskidanje veza Luksemburga s Konfederacijom.¹

Sporazum su potpisali predstavnici svih tadašnjih velikih sila: Austrijskog Carstva, Belgije, Francuske, Italije, Velikog Vojvodstva Luksemburga, Nizozemske, Pruske, Ruskog Carstva i Ujedinjenog Kraljevstva. Među potpisnicima, kao što se vidi, našla se i Italija, koja nije prvotno bila pozvana na konferenciju, jer se pitanje Luksemburga ni na koji način nije doticao Italije. Kralj Victor Emmanuel II. uspio je, međutim, nagovoriti ostale kraljeve da se i talijanski predstavnik pozove jer je to bila prva prilika na kojoj se Italija mogla predstaviti kao zemlja članica Velikih sila.