Iako je kmetstvo u Rusiji ukinuto 1861., ruski seljaci i dalje su bili zakinuti u raspolaganju zemljom koju su dobili na korištenje, novostvorena radnička klasa bila je nezadovoljna uvjetima rada, diskriminacija nacionalnih manjina bila je na djelu, a poraz u rusko-japanskom ratu (1904. - 1905.) stvorio je novu skupinu nezadovoljnika, vojske, koja se po povratku iz rata suočila sa svim nepravednostima tadašnjeg ruskog društva.

Otvaranje vatre s početka 1905. na mirne prosvjednike koji su kanili podnijeti peticiju caru Nikoli, označilo je početak otvorenog otpora, tj. revolucije protiv takve vladavine. Revolt radnika i seljaka koji se munjevitom brzinom raširio po Carstvu prisilio je cara Nikolu II. na ustupke kako bi se održao na vlasti, koju je vidno gubio. Dana 30. listopada 1905. (prema starom kalendaru 17. listopada 1905.), car Nikola II. izdao je Listopadski manifest, službenog naziva – Manifest za unaprjeđenje državnog poretka, koji glasi:

„Mi, Nikola II., Božjom milošću car i samodržac cijele Rusije, Kralj Poljske, Veliki vojvoda Finske itd., proglašavamo svim našim lojalnim podanicima:

Neredi i nemiri u prijestolnicama, tj. Sankt Petersburgu i staroj prijestolnici Moskvi i u mnogim mjestima Našeg Carstva, ispunjavaju Naše srce velikom i teškom boli. Dobrobit ruskog suverena neodvojiva je od dobrobiti nacije, a tuga nacije je i njegova tuga. Nastali nemiri mogu izazvati ozbiljne napetosti u narodu i mogu ugroziti integritet i jedinstvo Naše države.

Zavjetujući se na carsku službu dužni smo upotrijebiti svaki izvor mudrosti i Našeg autoriteta kako bismo brzo okončali nemire koji su opasni za Našu državu. Naložili smo nadležnim tijelima da poduzmu mjere za suzbijanje direktnih manifestacija nereda, bezakonja i nasilja i zaštitu miroljubivih ljudi koji tiho nastoje ispuniti svoje dužnosti. Za uspješno provođenje općih mjera koje smo zamislili u cilju vraćanja mira u život države, smatramo da je nužna koordinacija aktivnosti na najvišoj razini vlasti.

Od vlade zahtijevamo da poslušno izvrši Našu nepokolebljivu volju:
(1.) Zajamči stanovništvu temeljne građanske slobode, zasnovane na načelima stvarne nepovredivosti osobe, slobode savjesti, govora, okupljanja i udruživanja.
(2.) Bez odgađanja zakazanih izbora za Državnu dumu, prizna sudjelovanje u parlamentu (onoliko koliko je to moguće u kratkom vremenu koje preostaje do njezina sazivanja) svim onim slojevima stanovništva koji su sada potpuno lišeni prava glasa, a daljnji razvoj općeg statuta o izborima prepusti budućem zakonodavnom redu.
(3.) Uspostavi kao nepovredivo pravilo da nijedan zakon neće stupiti na snagu bez potvrde Državne Dume i da će izabranim predstavnicima naroda biti zajamčena mogućnost sudjelovanja u nadzoru zakonitosti radnji Naših imenovanih dužnosnika.
Pozivamo sve odane sinove Rusije da se sjete svojih dužnosti prema svojoj domovini, da pomognu u okončanju neviđenih nemira koji sada vladaju i da zajedno s Nama ulože sve napore kako bi vratili mir i spokoj našoj domovini.
….“¹

Listopadski manifest polučio je kratkotrajan uspjeh. Iako su štrajkovi i nemiri prestali neposredno nakon proglasa te iako se entuzijazam naroda zbog novostečenih sloboda pojačao, potezi carske vlade, među kojima su bila masovna uhićenja revolucionara te suzbijanje djelovanja političkih stranaka, osvijestio je stvarnu vrijednost odnosno ograničenja manifesta. Listopadski manifest označio je uvod u donošenje prvog ustava Ruskog Carstva 1906. godine.