Šarolik zakonodavni okvir o pobačaju u federalnim državama Sjedinjenih Američkih Država koji je postojao do 1973. (30 država imalo je isključivu zabranu pobačaja, 16 država dopuštale su pobačaj zbog silovanja, incesta ili životne opasnosti po zdravlje majke, 3 države dopuštale su pobačaj samo svojim stanovnicama, a u državi New York pobačaj je bio moguć bez izuzetaka), zapečaćen je odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država u slučaju Roe protiv Wadea, 22. siječnja 1973. Njome je Sud utvrdio da Ustav Sjedinjenih Američkih Država štiti slobodu trudne žene da donese odluku o pobačaju bez prekomjernih ograničenja vlasti. Konkretan slučaj odnosio se na ženu imenom Norma McCorvey, koja je 1969. ostala trudna treći put i nije željela roditi. Budući da je živjela u Texasu, državi koja je branila pobačaj uz izuzetke, obratila se dvjema odvjetnicama, koje su u njezino ime, ali pod pseudonimom, Jane Roe, podnijele tužbu protiv okružnog tužitelja, Henrya Wadea, tvrdeći da je teksaški zakon o pobačaju neustavan. Teksaški okružni sud donio je odluku u korist trudnice, ali deklaratorno, zbog čega su se stranke žalile Vrhovnom sudu. Odlučujući o slučaju, pred Vrhovni sud postavljena su dva pitanja u odnosu na predmet spora - pitanje sposobnosti stranke da se obrati sudu (po am. pravu tzv. locus standi) i postojanje spora tijekom cijelog postupka (po am. pravu tzv. mootness). Prema tim pravilima, žalba Jane Roe bila je bespredmetna jer je ona u međuvremenu rodila i stoga se odluka nije mogla na nju odnositi kao i da više nije imala sposobnost zastupati odnosno isticati prava drugih trudnih žena. Budući da ona nije predstavila »aktualni slučaj ili kontroverzu«, mišljenje koje bi Vrhovni sud izdao bilo bi savjetodavnog karaktera. Međutim, sud je zaključio da ovaj slučaj potpada pod prije utvrđen izuzetak od ovog pravila, a to je da je slučaj moguće razmotriti zbog toga što je bio »podoban za ponavljanje, a razmatranje je bilo moguće izbjeći«. Naime, trudnoća normalno završi puno prije dovršetka žalbenog procesa. Ako bi dovršetak trudnoće onemogućio vođenje spora, onda bi svaki spor u svezi s trudnoćom rijetko prošao vrijeme suđenja i žalbeni postupak uvijek bi bio učinkovito otklonjen. Sa sedam glasova za i dva protiv, Vrhovni sud odlučio je da je teksaška zabrana pobačaja uz izuzetke, neustavna. Sud je smatrao da pitanje pobačaja potpada pod ustavno pravo na privatnost, koje štiti pravo trudne žene da odluči hoće li ili neće pobaciti. To pravo, međutim, nije apsolutne naravi i mora se uravnotežiti naspram interesa vlasti da zaštiti ženino zdravlje i prenatalni život. Test ravnoteže Sud je povezao s državnom regulacijom pobačaja do trećega tromjesečja trudnoće. Do prvog tromjesečja država nije mogla uopće zabraniti pobačaj, tijekom drugog tromjesečja država može postaviti razumna pravila zbog zdravlja i tijekom trećeg tromjesečja pobačaj može biti u cijelosti zabranjen sve dok zakoni sadrže izuzetke koji su nužni u cilju očuvanja života ili zdravlja majke. Pravo izbora u odnosu na pobačaj Sud je ocijenio temeljnim pravom, koje zahtijeva od sudova da ispituju zakone o pobačaju prema standardu strogog nazdora, što je najviši stupanj sudske kontrole u Sjedinjenim Američkim Državama. Odluka u slučaju Roe protiv Wadea ostala je do danas točka prijepora između protivnika i zagovornika pobačaja. Svake godine na godišnjicu donošenja odluke, protivnici pobačaja marširaju od Ustavne avenije do zgrade Vrhovnog suda u Washingtonu D.C. u »Maršu za život«. Protivnici smatraju da odluci nedostaje valjano ustavno utemeljenje i, na tragu protivnih mišljenja iz odluke, drže da Ustav ne govori ništa o tom pitanju. Odluka je jako kritizirana zbog prekomjernog sudskog aktivizma. Godine 1992. Vrhovni sud je u slučaju Planirano roditeljstvo protiv Casey modificirao svoje stajalište iz ove odluke u odnosu na tromjesečni okvir regulacije i u odnosu na standard strogog nadzora.