Prvi prodor Europljana na tlo te zemlje zabilježen je oko 1510., dolaskom Portugalaca, koje su s vremenom potisnuli Britanci. Preko Britanske južnoafričke kompanije bijelci su postupno preuzeli vlast provodeći opsežnu kolonizaciju i eksploataciju zemlje, bogate plemenitim metalima. U čast osnivača kompanije, C. J. Rhodesa, zemlja je nazvana Rodezija, da bi bila preimenovana u Južna Rodezija (dok je Sjeverna Rodezija bila naziv za današnju Zambiju). Godine 1923. Britanci je proglašavaju samoupravnom kolonijom te su putem diskriminatornog zakonodavstva osiguravali prevlast bijelaca. Britanska politika dopuštanja neovisnosti afričkim kolonijama nakon II. svjetskog rata nije se svidjela bijelom rodezijskom stanovništvu, koje je smatralo da će iznenadna promjena dovesti do kaosa. Godine 1965. jednostrano su proglasili svoju neovisnost, provodeći izraženu rasnu segregaciju i nejednakost naspram većinskog crnog stanovništva. U pozadini tih događaja stvorila su se dva snažna, ali suprotstavljena pokreta otpora - Afrička narodna unija Zimbabvea i Afrička nacionalna unija Zimbabvea. Građanski rat, nazvan Rodezijski buški rat ili rat za oslobođenje Zimbabvea počeo je 1964. i trajao je do 1979., a vodio se između triju međusobno zavađenih strana – navedenih pokreta otpora i vlade bijele manjine, koju je predvodio Ian Smith.

Unutarnjim primirjem iz 1978., temeljem kojeg je osnovana država Zimambve-Rodezija, rat nije okončan. Da bi se zaustavilo krvoproliće, britanska vlada sazvala je ustavnu konferenciju u rujnu 1979., s ciljem da zaraćene strane postignu sporazum o Ustavu o neovisnosti, da se održe izbori pod nadzorom britanskih vlasti kako bi se toj zemlji omogućio nastavak procesa prema pravnoj neovisnosti te kako bi se političkim sredstvima riješile njihove međusobne nesuglasice. Konferencija je održana u palači Lancaster House, tijekom koje je održano 47 sjednica. Dana 21. prosinca 1979. potpisan je tzv. Lancaster House sporazum[1] o sažetku Ustava o neovisnosti, sporazumima o razdoblju prije neovisnosti te sporazumu o prekidu vatre. Strane su se Sporazumom obvezale prihvatiti ovlast guvernera, prihvatiti Ustav o neovisnosti, prekid vatre i vođenje mirne kampanje, odricanje od uporabe sile i prihvaćanje izbora uključujući i snage koje su kontrolirale.

Sažetak Ustava o neovisnosti ima 9 odjeljaka. Odjeljak A. uređuje pitanje države, prema kojem je Zimbabve suverena Republika. Javni pečat Zimbabvea čuva Predsjednik, a Ustav je najviši pravni akt Republike, koji prevladava u odnosu na bilo koji drugi zakon u mjeri u kojoj nije u skladu s njim. Odjeljak B. bavi se državljanstvom, koji podrobno opisuje situacije i s tim u svezi, državljanstvo svojih građana prije i nakon neovisnosti. Nakon tih odjeljaka slijedila su uređenja pitanja ljudskih prava, izvršne i zakonodavne vlasti, sudstva, obrambenih snaga, financija i na kraju ustanovljenje pučkog pravobranitelja.  Prema uvjetima iz Sporazuma, Zimbabve-Rodezija privremeno je obnovila bivši status kolonije Južna Rodezija, čime je okončan otpor koji je nastao zbog Rodezijske jednostrane Deklaracije o neovisnosti iz 1965. Imenovan je (britanski) guverner s punim izvršnim i zakonodavnim ovlastima, a sukladno uvjetima iz prekida vatre, izbori su održani u veljači 1980. Pobjedu je odnijela Afrička nacionalna unija – patriotska fronta Zimbabvea, na čelu s Robertom Mugabeom. Sukladno Ustavu o neovisnosti, Zimbabve je stekao neovisnost 18. travnja 1980., a Robert Mugabe postao je prvi predsjednik Vlade.

[1]    Izvor: https://peacemaker.un.org/sites/peacemaker.un.org/files/ZW_791221_LancasterHouseAgreement.pdf.