Desetogodišnjem ratu prethodili su višegodišnji zahtjevi kubanskih poduzetnika Španjolskoj za reforme u području poreza, za predstavljanje Kube u parlamentu, za sudsku jednakost sa Španjolcima i cjelovito provođenje zabrane trgovine robljem, na što ona nije odgovarajuće reagirala. U srpnju 1867. skovana je zavjera u kojoj je središnju ulogu imao bogati plantažer Carlos Manuel de Cespedes, koji se nije pokorio Španjolcima ni nakon što su ga ucijenili prijetnjom da će mu pogubiti sina Oscara (prijetnju su i ostvarili). Carlos Manuel de Cespedes, Manifestom od 10. listopada 1868., pozvao je ljude svih rasa da se pridruže borbi za slobodu. Ističući loš odnos Španjolske prema Kubi, Manifestom su izraženi ciljevi pokreta otpora: uživanje slobode i jednakost svih ljudi; sudjelovanje naroda u kreiranju zakona za što je preduvjet neovisnost i veličina naroda; ukidanje ropstva i odšteta onima koji je zaslužuju, sloboda okupljanja, tiska i sloboda poštenog vladanja te uživanje neotuđivih prava ljudi. Konačan cilj bio je skidanje španjolskog jarma i izgradnja slobodne i neovisne nacije. Céspedes je izgubio poziciju vođe rata u unutarnjem puču 1873., a španjolske snage ubile su ga u veljači 1874., dok se skrivao u planinama.

Mirovnim ugovorom¹ kubanski pobunjenici i predstavnici španjolske vlade dogovorili su da će otok Kuba imati iste političke, organizacijske i administrative uvjete koje uživa otok Portoriko. Nadalje, ugovoren je oprost za politička kaznena djela koja su počinjena od 1868.; sloboda za pobunjenike koji su služili kaznu i opći oprost španjolskim dezerterima; sloboda robovima i azijskim doseljenicima koji su bili u pobunjeničkim redovima; pojedincima koji su ostali pod španjolskom vlašću ne može se nametnuti nikakva ratna služba dok se mir ne uspostavi na cijelom teritoriju; svatko tko želi napustiti otok, to može slobodno učiniti, a sredstva za to osigurat će španjolska vlada i konačno, predaja obiju strana učinit će se u nenaseljenim mjestima, tamo gdje se oružje i ostala ratna oprema može predati unaprijed.

Ugovorom je obećana veća sloboda tiska i okupljanja, što je kasnije pridonijelo osnivanju različitih organizacija i bratstava, kao i razvitku sindikalnog udruživanja. Iako je Paktom iz Zanjona postignut mir, bio je to mir bez neovisnosti i bez ukidanja ropstva za sve (Paktom su slobodu dobili samo pobunjenički robovi), što su bila dva glavna cilja rata. Nakon Pakta iz Zanjona, Kubanci su vodili tzv. Mali rat za neovisnost (1878.-1880.) i Kubanski rat za neovisnost (1895.- 1898.) koji je prouzročio i Američko-španjolski rat.²