17.07.2020.

Vremeplov: Korejski sporazum o primirju – 27. srpnja 1953.

Korejski poluotok u istočnoj Aziji danas dijele dvije zemlje – Demokratska Narodna Republika Koreja (Sjeverna Koreja) i Republika Koreja (Južna Koreja).

Do njihova nastanka došlo je nakon Drugog svjetskog rata i poraza Japana koji je do tada vladao Korejom. Godine 1945. Koreja je podijeljena u dvije okupacijske zone – sjevernu, koju je držao Sovjetski Savez i južnu, koju je držao SAD, a granica je bila na 38. paraleli. Nakon propalog pokušaja Ujedinjenih naroda (UN) da se održe izbori za cijelu zemlju (1948.), u južnoj zoni formirana je vlast Republike Koreje, a vrlo brzo nakon toga održani izbori na sjeveru doveli su do osnivanja Demokratske Narodne Republike Koreje. Obje vlade smatrale su se jedinom legitimnom nad cijelim teritorijem Koreje i nijedna nije prihvatila granicu kao stalnu.

Međusobne tenzije eskalirale su 1950., kada su vojne snage Sjeverne Koreje, potpomognute Sovjetima i Kinezima prešle 38. paralelu i krenule prema jugu. UN je ovaj upad nazvao remećenjem svjetskog mira te je zahtijevao njihovo povlačenje. Budući da je zahtjev ignoriran, osnovano je Zapovjedništvo UN-a i raspored snaga u Koreji u cilju zaustavljanja invazije. Pozivu UN-a odazvalo se 16 država koje su poslale vojsku, a 41 zemlja poslala je vojnu opremu, hranu i druge zalihe. SAD je u pomoći sudjelovao s oko 90 % vojnog osoblja. Naizmjenični (ne)uspjesi obiju strana (Seoul je u tri godine rata tri puta mijenjao vlasnika) prisilili su ih da započnu razgovore o primirju. Pregovori, započeti 1951., sporo su se odvijali. Jedan od glavnih problema bilo je pitanje repatrijacije ratnih zatvorenika jer mnogi sjevernokorejski zarobljenici nisu željeli ići natrag, na što Kinezi i sjeverni Korejci nisu pristajali.

Vojno primirje konačno je potpisano 27. srpnja 1953. između Zapovjednika UN-ovih snaga i Vrhovnog zapovjednika Korejske Narodne armije te Zapovjednika Dragovoljaca kineskog naroda. U Preambuli Primirja navedeno je sljedeće:

„Dolje potpisani....u interesu zaustavljanja korejskog sukoba koji je nanio veliku patnju i krvoproliće na obje strane i u cilju uspostavljanja primirja koje će osigurati potpuni prekid neprijateljstava i svih akata oružane sile u Koreji do uspostave konačnog mirnog rješenja, osobno, kolektivno i međusobno se slažu prihvatiti da budu vezani i vođeni uvjetima i pretpostavkama primirja koje se daje u sljedećim člancima i stavcima, s tim da su navedeni uvjeti i pretpostavke vojnog karaktera i odnose se samo na zaraćene strane u Koreji:...[1]

Člankom I. uređena je vojna demarkacija i demilitarizirana zona, člankom II. konkretni dogovori o prekidu vatre i primirju, a člankom III. dogovor u svezi s ratnim zarobljenicima. Članak IV. daje preporuke vladama dviju strana, i članak V. je razno.

Glede ratnih zarobljenika određeno je da će svaka strana, bez ikakvog ometanja, u roku od šezdeset dana od stupanja na snagu sporazuma o primirju, izravno vratiti i predati u skupinama sve ratne zarobljenike koje drže, a koji inzistiraju na vraćanju onoj strani kojoj su pripadali u vrijeme zarobljavanja. Razmjena ipak nije išla glatko. UN zapovjedništvo procijenilo je da je oko 88 tisuća južnokorejskih vojnika nestalo u akciji, dok je sjevernokorejska strana tvrdila da ima samo 7.712 ratnih zarobljenika. Ta razlika je utoliko bila nevjerojatna jer su sjeverni Korejci kroz svoje proglase tvrdili da su zarobili oko 65.000 južnih Korejaca. Korejski rat ubraja se među najkrvavije u povijesti. Samo brojke o civilnim žrtvama u Južnoj Koreji kreću se od jedan do tri milijuna, a nastala šteta oko milijardu dolara, dok podataka o gubicima na strani Sjeverne Koreje nema.

[1]Izvor: dokument, pristupljeno 14. 7. 2020.