Konkordat iz 1851. bio je odgovor na politiku antiklerikalne liberalne vlade u Španjolskoj koja je 1841. postavila majku kraljice Izabele II. na mjesto njezine namjesnice. Naime, između 1833. i 1840. u Španjolskoj se vodio građanski rat (Karlistički ratovi) oko pitanja prava na prijestolje nakon smrti kralja Ferdinanda VII. 1833. godine. Zemlja je bila podijeljena na kristince ili izabelince i karliste. Prvi su podupirali kraljicu namjesnicu maloljetne Izabele II. i bili su liberali, a drugi su bili pristaše Karla V., kraljeva brata, koji je htio povratak apsolutne monarhije. Iako španjolski kler nije podržavao Karla, ali ni druge reforme, velik broj biskupa okrenuo se protiv vlade nakon ubojstva više svećenika. Rim je u tom razdoblju odložio imenovanje biskupa, koje inače potvrđuje vlada, jer je čekao ishod s kojom će vladom razgovarati. Međutim, taj je pristup Rima Izabelina vlada smatrala teškom uvredom i uslijedilo je teško razdoblje za crkvu i njezinu imovinu. Međutim, unatoč izraženom antiklerikalizmu, umjerena struja liberala smatrala je da se odnosi trebaju popraviti, što je i učinjeno ovim Konkordatom.

Članci 1., 2. i 3. Konkordata¹ glase kako slijedi:

„Članak 1.

Apostolska rimokatolička vjera, koja je, isključujući bilo koji drugi kult, i dalje jedina vjera španjolskog naroda, bit će uvijek sačuvana u vlasti Njezina katoličkog Veličanstva, sa svim pravima i povlasticama koje treba uživati prema Božjem zakonu i odredbama svetih kanona”.

Članak 2.

Dakle, nastava na sveučilištima, visokim školama, sjemeništima i u javnim i privatnim školama bilo koje naravi, pridržavat će se u svakom pogledu nauka spomenute katoličke vjere; u tu svrhu biskupi i ostali dijecezanski prelati koji su na temelju svoje službe zaduženi bdjeti nad čistoćom nauka, vjere i običaja i nad vjerskim obrazovanjem mladeži, neće biti ni na koji način sprječavani u izvršvanaju te dužnosti čak i u javnim školama.

Članak 3.

Spomenuti prelati ili drugi sveti službenici neće biti spriječni na bilo koji način u obavljanju svojih dužnosti niti će ih itko uznemiravati pod bilo kojim izgovorom u vezi s njihovim obavljanjem dužnosti iz njihove službe, nego će se sva vlast u Kraljevstvu pobrinuti da im daju i da oni vide da im se daje dužno poštovanje i obzir u skladu s božanskim propisima i da se ništa ne čini zbog čega bi osjetili patnju ili prijezir. Njezino Veličanstvo i njezina kraljevska vlada će, štoviše, dati svoje snažno pokroviteljstvo i potporu biskupima gdje to oni traže, u načelu kada se trebaju suprotstaviti zločestoći ljudi koji pokušavaju izopačiti svijest vjernika i uzurpirati njihove običaje ili gdje se mora spriječiti objava, uvođenje ili kruženje opasnih i štetnih knjiga.“

U nastavku, Konkordat je uredio pitanje zaštite episkopskih prava, promijenjene su granice dioceza i regulirana su pitanja teritorija ovisnih o vojnim naredbama, eklezijastičkoj nadležnosti, pravu Crkve na imovinu, prava monarha da imenuje crkvene dužnosnike i dr.

Potpisivanjem Konkordata, Katolička crkva je velikim dijelom povratila svoju društvenu i ideološku moć koju je izgubila u proteklom razdoblju. Osam godina kasnije, 1859., potpisan je drugi Konkordat, kao dopuna Konkordatu iz 1851.

Godine 1953., Francova vlada sklopila je novi Konkordat s Vatikanom kojim je Katoličkoj crkvi odobren niz privilegija u tom režimu, među kojima financiranje od države i oslobođenje od plaćanja poreza.