Europske sile, poglavito Velika Britanija i Francuska, već su polovicom rata počele kovati planove o njegovoj podjeli, što je potvrdio tajni Sykes-Picot sporazum iz 1916. Njime su Velika Britanija i Francuska, uz suglasnost Rusije i Italije, definirale svoja područja utjecaja i kontrole u slučaju podjele Osmanskog Carstva, a sljedeće godine, 1917., Balfourovom deklaracijom Britanci su otvoreno iskazali potporu osnivanju „nacionalnog doma za židovski narod“ u Palestini, tadašnjem osmanskom području s manjinskom židovskom zajednicom.¹

Unatoč protivljenju arapskih predstavnika zbog planiranih podjela, cijeli niz događaja neposredno nakon rata postupno je utirao put ka konkretizaciji osmišljenih planova, koja se odigrala na Konferenciji u San Remu između 19. i 26. travnja 2020.

Na konferenciji se raspravljalo o mirovnom sporazumu s Turskom, njemačkim obvezama sukladno Versajskom mirovnom ugovoru iz 1919., poziciji saveznika naspram Sovjetske Rusije te o raspodjeli mandata Lige naroda na Srednjem Istoku. Dana 24. travnja 1920., na konferenciji su Velika Britanija i Francuska sklopile Ugovor o nafti iz San Rema temeljem kojeg je francuska naftna kompanija CFP dobila 25 % dionica u turskoj naftnoj kompaniji TPC, Anglo-perzijska naftna kompanija 47,5 %, Anglo-saksonska naftna kompanija 22,5 % i preostalih 5 % otišlo je u ruke britansko-armenskog biznismena Caloustea Gulbenkiana. Po pitanju podjele mandata, Vrhovno vijeće savezničkih sila donijelo je Rezoluciju iz San Rema, 25. travnja 1920., kojom je odlučeno sljedeće:

(a) da se prihvate uvjeti iz članka o mandatima kako je dano u nastavku u vezi s Palestinom,…

(b) da uvjeti članka o mandatima trebaju biti sljedeći:

Visoke ugovorne strane suglasne su da će Sirija i Mezopotamija, u skladu s četvrtim stavkom članka 22. Dijela I. Pakta Lige naroda, biti privremeno priznate kao neovisne države i podložne pružanju administrativnih savjeta i obvezatnoj pomoći sve dok ne budu spremne samostalno postupati. Granice navedenih država i izbor mandatara odredit će glavne savezničke sile.

Visoke ugovorne strane suglasne su povjeriti, primjenom odredaba članka 22., upravu nad Palestinom, unutar granica koje mogu odrediti glavne savezničke sile, mandataru kojeg će izabrati navedene sile. Mandatar će biti odgovoran za provođenje deklaracije koju je izvorno donijela 8. studenoga 1917. britanska vlada, a koju su usvojile druge savezničke sile, u korist uspostave nacionalnog doma za židovski narod u Palestini…

Mandatar preuzima obvezu u najkraćem vremenu imenovati posebnu komisiju koja će ispitati i proučiti sva pitanja koja se tiču različitih vjerskih zajednica i propisa. Sastav komisije odražavat će vjerske interese o kojima je riječ….

Turska se ovime obvezuje, u skladu s odredbama članka 132. Ugovora iz Sèvresa, prihvatiti sve odluke koje se mogu donijeti u vezi s tim.

(c) Mandatari koje su izabrale glavne savezničke sile su: Francuska za Siriju i Velika Britanija za Mezopotamiju i Palestinu.

U odnosu na ovu odluku, Vrhovno vijeće primilo je na znanje sljedeću rezervu talijanskog izaslanstva:

Talijansko izaslanstvo, uzimajući u obzir velike gospodarske interese koje Italija, kao isključivo sredozemna sila, ima u Maloj Aziji, uskraćuje svoje odobrenje za ovu rezoluciju, do rješenja talijanskih interesa u azijskoj Turskoj.²

Konferencija u San Remu, naizgled nezamjetna u odnosu na velike konferencije savezničkih sila nakon Prvog svjetskog rata, odredila je budućnost teritorija na kojima danas leže Irak, Jordan, Izrael, Palestina, Sirija i Libanon, označivši početak novog razdoblja za ta područja u kojima su britanske i francuske kolonijalne težnje bitno pridonijele njegovoj nestabilnosti koja traje do danas.

1 Vidi Informator, br. 6487 od 11. rujna 2017.: Britanski mandat nad Palestinom.
2 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/San_Remo_conference