Komunistička partija Čehoslovačke aktivno je radila na preuzimanju vlasti tijekom Drugog svjetskog rata, usko surađujući sa Sovjetskim Savezom, a nakon rata smišljeno je sabotirala aktivnosti ostalih političkih stranaka okupljenih u okviru tzv. Nacionalnog fronta Čeha i Slovaka s ciljem poratne organizacije države.

Iako je Nacionalni front putem Vladinog programa iz Košica (1945.) zahvaljujući komunistima podupirao orijentaciju prema SSSR-u, njima to nije bilo dovoljno. Iskoristivši fragmentiranje demokratskih snaga u društvu, popularnost SSSR-a u državi kao i javnu predodžbu da se komunisti zalažu za socijalne reforme i ispunjenje nacionalnih težnji, Komunistička partija Čehoslovačke je na prvim poslijeratnim izborima 1946. dobila oko 40 % glasova u Češkoj, a u Slovačkoj oko 30 %. Iako je pobjednik izbora bila Demokratska stranka sa 62 % osvojenih glasova, komunisti su dobili 114 od 300 zastupničkih mjesta, što je dovelo do toga da predsjednik države, Edvard Beneš, mandat za formiranje vlade da Klementu Gottwaldu, predsjedniku Komunističke partije. Ključna ministarstva pripala su komunistima: unutarnji poslovi, financije, informiranje, poljoprivreda, unutarnja trgovina, zaštita na radu i socijalna skrb. Kako je, međutim, oduševljenje komunistima s vremenom počelo opadati i kako je moglo polučiti negativne rezultate na izborima predviđenima 1948., bilo je potrebno poduzeti akcije u cilju ovladavanja sustavom.

Kriza vlade počela je 13. veljače 1948., kada je ministar pravosuđa predstavio izvješće o Krčmarskoj aferi, tj. o slučaju pokušaja atentata na tri nekomunistička ministra u vladi, iza kojeg su vjerojatno stajali komunisti. Dva su ministra, ministar pravosuđa Drtina i ministar hrane Majer, tu situaciju iskoristila za kritiziranje aktivnosti ministarstva unutarnjih poslova zbog otpuštanja osam okružnih zapovjednika nacionalnih snaga te su tražili opoziv odluke. Uslijedilo je nekoliko turbulentnih dana u vladinim tijelima, tijekom kojih su paralelno tekle pripreme za pobune i javne skupove radnika i seljaka. Na sjednici 17. veljače 1948., dio nekomunističkih ministara zaprijetio je ostavkama zbog neprovođenja odluka sa sjednice od 13. veljače, a u te su prijetnje bile utkane nade da će ih podržati socijaldemokrati te imajući na umu značajne ovlasti predsjednika glede formiranja prijelazne vlade i raspisivanja prijevremenih izbora ili konačno mogućnosti odbijanja ostavke. Svjesni mogućeg razvoja događaja i stajališta predsjednika o mogućnosti formiranja nove vlade, komunisti su pozvali „radni narod“ da budu budni i spremni poduzeti akciju protiv reakcije.

Na sjednici Vlade od 20. veljače sudjelovali su samo komunisti i socijaldemokrati, a 12 nekomunističkih ministara iz protesta je dalo ostavke. Iako je prema Ustavu predsjednik Edvard Beneš bio dužan raspisati nove izbore, pritisnut prijetnjama intervencije SSSR-a i zbog straha od građanskog rata, prihvatio je ostavke ministara i na njihovo mjesto imenovao Gottwaldove kandidate. Nakon sastanka s predsjednikom, Gottwald se pojavio na Vjenceslavskom trgu, na kojem se okupilo između 50 i 80 tisuća ljudi, objavivši da je predsjednik pristao na ostavku ministara i rekonstrukciju vlade na temelju prijedloga komunista. Gottwald je nastavio obnašati dužnost premijera, s tim da su u Vladi ostali predstavnici nekoliko nekomunističkih stranaka.

Do danas ne postoji suglasnost o tome jesu li komunisti zakonito preuzeli vlast u veljači 1948. Dio povjesničara smatra da je tadašnji ustav prekršen, a ima i viđenja da nije bila riječ o puču jer je potpora vojske, policije i velikog dijela društva bila izraz njihove slobodne volje prema komunistima.