Sastavni dio zadataka bile su i upute za rad odbora kojima se u dijelu pod nazivom „Snabdijevanje Narodnooslobodilačke vojske“ za tu svrhu predviđa rekvizicija, razmjena i zapljena imovine od narodnih neprijatelja.¹ Fočanski propisi dali su definiciju narodnih neprijatelja, ali su od konfiskacije izuzeli seljake i građane „koji su bili zavedeni bilo od okupatora ili od ustaša, bilo od izdajničkih četničkih oficira, a koji se pridruže Narodno-oslobodilačkoj vojsci.“² Godine 1944. AVNOJ je donio Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, kojom je u državno vlasništvo prešla sva imovina Njemačkog Reicha i njemačkih državljana, imovina osoba njemačke narodnosti (uz izuzetke) te sva imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača.³

Proces konfiskacije zaokružen je donošenjem Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije, koji je Predsjedništvo AVNOJ-a usvojilo na sjednici 9. lipnja 1945. Njegovo je značenje u činjenici što se u jednom zakonskom tekstu nastojalo razriješiti probleme oko konfiskacije imovine, koja se provodila tijekom rata i neposredno poslije završetka rata, ali prema različitim kriterijima i postupcima, zbog čega je bilo samovolje.⁴ Prvi prijedlog zakona izradio je Andrija Hebrang, koji nije dobio potporu predsjedništva te se pristupilo izradi drugog prijedloga s ciljem da se „zakonskim propisima utvrdi nadležnost za vođenje postupka i izricanje kazne konfiskacije i za sprovođenje konfiskacije da bi se na taj način obezbedila (osigurala, op. a.), s jedne strane, zakonitost, a s druge strane, jednoobraznost postupanja i priznalo pravo žalbe zainteresiranim licima (osobama, op. a.)“⁵

Člankom 1. Zakona određeno je da je konfiskacija imovine prisilno oduzimanje bez naknade u korist države, cjelokupne imovine (potpuna konfiskacija) ili točno određenog dijela imovine (djelomična konfiskacija) fizičke ili pravne osobe. Konfiskaciju mogu izreći samo državni organi koji su za to zakonom ovlašteni i samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom, a člankom 3. određeno je da se može konfiscirati samo imovina osobe protiv koje je donesena na zakonu utemeljena odluka, ma u čemu se ta imovina sastojala. Ukratko, člankom 4. propisano je što se izuzima od konfiskacije, člankom 5. određuje se prijenos konfiscirane imovine u državno vlasništvo, člankom 6. situacije pod kojima se konfiscirana imovina može vratiti vlasniku, člankom 10. uređeno je pitanje sekvestracije – privremenog oduzimanja uprave nad imovinom osobe za koju postoji osnovana pretpostavka da će protiv nje biti izrečena konfiskacija, člankom 13. uređeno je da se konfiskacija imovine provodi samo na temelju pravomoćne odluke suda i drugoga državnog tijela koje je na to ovlašteno, dok je člankom 14. propisano da je za konfiskaciju nadležan onaj kotarski sud na čijem se području nalazi konfiscirana imovina te da je postupak provođenja hitan. Republika Hrvatska je nakon stjecanja samostalnosti, 1996. godine, donijela Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, kojim su propisani uvjeti i postupak naknade za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima, između ostalih, na temelju Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945.