Nakon što je Rezolucijom Ujedinjenih naroda 181 iz 1947., predviđena podjela Palestine na tri dijela, među kojima se za zapadni dio predviđalo osnivanje arapske države te nakon proglašenja izraelske neovisnosti, egipatske, transjordanske, sirijske i iračke snage ušle su na teritorij Palestine, čime je došlo do prvog arapsko-izraelskog rata, 1948. Hašemitsko Kraljevstvo Transjordan, država koja je također bila pod britanskim protektoratom nakon Prvog svjetskog rata i koja je stekla svoju neovisnost 1946., okupiralo je područje Zapadne obale 1948. te je imenovalo guvernere i pokrenulo proces aneksije o kojoj se raspravljalo na Konferenciji u Jerihonu iste godine. Na toj Konferenciji, ugledni palestinski vođe te hašemitski transjordanski kralj Abdullah I. glasovali su za aneksiju od strane Transjordana, koji je sljedeće godine postao Hašemitsko Kraljevstvo Jordan. Izmjenama zakona o javnoj upravi u Palestini dovršena je vojna okupacija, a Zapadna i Istočna obala dobile su svaka po 30 zastupničkih mjesta u jordanskom parlamentu. Izmjenama zakona o državljanstvu, prije same aneksije, jordansko državljanstvo steklo je 420.000 Palestinaca s toga područja i oko 350.000 izbjeglica s obiju strana obale.

Aneksija je izvršena 24. travnja 1950. te Rezolucija o aneksiji Zapadne obale glasi¹:

„U znak potvrde povjerenja nacije i priznanja iskrenih napora za ostvarenje prirodnih težnji koje čini Njegovo Veličanstvo Abduallah ben el-Husein, kralj Hašemitskog Kraljevstva Jordana te u skladu s pravom na samoodređenje, s postojećom situacijom na dvjema obalama Jordana, Istočnoj i Zapadnoj obali, s njihovom nacionalnom, fizičkom, geografskom jedinstvu i u skladu s potrebama zajedničkih interesa, Jordanski parlament koji predstavlja obje obale, odlučuje na današnji dan, ponedjeljak, 24. travnja 1950. i izjavljuje sljedeće:

1. Odobrava se potpuno jedinstvo između dviju obala Jordana, Istočne i Zapadne i njihovo spajanje u jednu jedinu državu: Hašemitsko Kraljevstvo Jordan, pod krunom Njegova Hašemitskog Veličanstva, uzvišenog kralja Abdullaha ben el-Huseina. Ono će biti na temelju parlamentarne i ustavne vladavine i cjelovite kvalitete u pravima i dužnostima svih građana.

2. Prava Arapa u Palestini bit će zaštićena. Ova prava branit će se svim mogućim pravnim sredstvima i ovo jedinstvo neće ni na koji način biti povezano s konačnim pravednim rješenjem slučaja Palestine unutar granica nacionalnih nada, arapske suradnje i međunarodne pravde.

3. Ovu odluku, koju su donijela dva doma Nacionalnog parlamenta, Senat i Zastupnički dom, koji predstavljaju obje obale Jordana, podnijet će se Njegovu Veličanstvu, uzvišenom kralju i stupit će na snagu čim ga potpiše i odobri Njegovo Veličanstvo.

4. Proglašenje i provedba ove odluke od vlade Hašemitskog Kraljevstva Jordana uslijedit će čim odluka dobije kraljevsko odobrenje i potpis. Nakon toga objavit će se sestrinskim arapskim državama te prijateljskim stranim državama tradicionalnim diplomatskim načinom.“

Arapska je liga, nakon što je dobila jamstva od Jordana, anektirano područje smatrala onim koje Jordan drži s povjerenjem dok se ne riješi pitanje Palestine, a samu aneksiju formalno je priznalo Ujedinjeno Kraljevstvo, a Sjedinjene Države priznale su proširenje jordanskog suvereniteta.

Jordan je Zapadnu obalu izgubio od Izraela u Šestodnevnom ratu 1967. Palestinci su na Zapadnoj obali ostali jordanski državljani sve dok se Jordan nije odrekao prava nad tim područjem i dok nije prekinuo administrativne veze s njime 1988.