Namjere saveznika naspram sudbine Japana izražene su oko mjesec dana prije sloma Japana, 26. srpnja 1945. u Potsdamu (SR Njemačka), gdje su Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Republika Kina, koju je predstavljao predsjednik Chiang Kai-shek, zahtijevale bezuvjetnu japansku vojnu predaju, demilitarizaciju i demokratizaciju Japana.

Nakon predaje Japana, uslijedila je njegova okupacija od savezničkih snaga, što je bila jedina okupacija u japanskoj povijesti, i trajala je do Sporazuma iz San Francisca, 1952. godine. Na čelu savezničkih okupacijskih snaga bio je američki general Douglas MacArthur, a činilo ih je oko milijun vojnika. Za razliku od Njemačke, Sovjeti u Japanu nisu bili toliko prisutni zato što nisu željeli biti pod neposrednim zapovjedništvom Amerikanaca.

Dana 3. studenoga 1946. proglašen je Ustav Japana, kao amandman Meiji ustava, temeljnog zakona Japanskog Carstva iz 1889.¹, te je stupio na snagu 3. svibnja 1947. Ovaj Ustav naziva se još MacArthurov ustav jer je pripremljen pod nadzorom toga generala, a ponegdje se spominje i kao Mirovni ustav. Temeljna je značajka ovog Ustava u promjeni prijašnje semiustavne monarhije i stratokracije (zakonita vladavina najviših vojnih dužnosnika) u korist parlamentarne monarhije.

Japanski car Hirohito te predsjednik vlade Shidehara i drugi ministri nisu bili spremni raditi drastičan zaokret naspram Meiji ustava iz 1889. u korist liberalnijeg dokumenta. Komisija sastavljena od japanskih akademskih predstavnika, na čelu s ministrom bez portfelja, Jojiem Mastumotom, predstavila je četiri načela ustavnih promjena, koji u osnovi nisu odustali od carske kontrole nad zemljom. Iako Amerikanci nisu imali namjeru nametati novi politički sustav u Japanu te su željeli ohrabriti japansko novo vodstvo da vlastitim snagama pokrenu promjene u svojoj zemlji, MacArthur, koji je zazirao od miješanja u revidiranje Ustava, odbacio je ta načela i naredio svom osoblju da priredi nacrt novog dokumenta. Na nacrtu Ustava radili su većinom američki predstavnici, dok su ga japanski predstavnici pregledali i modificirali. Autori su imali manje od tjedan dana da pripreme nacrt. Nastupilo je razdoblje usuglašavanja s japanskom vladom, i nakon što Amerikanci nisu pristali odustati od MacArthurova nacrta, japanska vlada prihvatila ga je kao podlogu i krenula u proceduru donošenja japanskog Ustava. MacArthurov prijedlog o jednodomnom tijelu nije prihvaćen, već je promijenjen u dvodomno izborno tijelo, dok su prijedlozi koji su predviđali simboličnu ulogu cara, promociju građanskih prava i sloboda i odricanje od rata prihvaćeni. Da se pri usvajanju novog dokumenta ne bi kršio Meiji ustav, u cilju održavanja pravnog kontinuiteta, odlučeno je da se novi Ustav usvoji kao njegov amandman.

Japanski Ustav iz 1947. ima 103 članka. U prvoj glavi Ustava, članci 1. - 8., uređuju pitanja koja se odnose na cara. Druga glava, koja nosi naslov Odricanje od rata, ima samo jedan članak – članak 9. Treća glava, člancima 10. - 40. uređuje prava i dužnosti naroda. Četvrtom (članci 41. -64.) i petom glavom (članci 65. - 75.) uređuju se parlament i vlada, dok se šestom glavom, člancima 76. - 82. uređuje sudstvo. Nakon toga slijede glava VII., financije (članci 83. – 91.), glava VIII. Lokalna samouprava (članci 92. – 95.), a glave IX., X. i XI. odnose se na amandmane (članak 96.), ustav kao vrhovno pravo (članci 97. - 99.) i dodatne odredbe (članci 100. - 103.).

Ustav započinje carskim ediktom, ima carski pečat i potpis, a supotpisuje ga predsjednik vlade i ostali državni ministri, kako nalaže Meiji ustav.

1 Vidi Informator, br. 6561 od 11. veljače 2019., Vremeplov: (Meiji) Ustav Japanskog Carstva – 11. veljače 1889.