Člankom 1. navodi se da „Njegovo Veličanstvo Car Koreje u cijelosti i trajno ustupa Njegovu Veličanstvu Caru Japana sva suverena prava nad cijelom Korejom.“ Člankom 2. „Njegovo Veličanstvo Car Japana prihvaća ustupanje iz prethodnog članka i pristaje na potpunu aneksiju Koreje Japanskom Carstvu“. Člancima 3., 4. i 5. određeno je kako će japanski car korejskom caru, suprugama i nasljednicima korejske carske titule dodijeliti titule koje im pripadaju i materijalne potpore kao i potpore onim Korejcima za koje smatra da zaslužuju takve potpore. Člankom 6. Sporazuma određuje se da „kao posljedica naprijed navedene aneksije, Vlada Japana preuzima cjelokupnu vladu i upravu Koreje i obvezuje se pružiti punu zaštitu osobama i imovini Korejaca koji poštuju tamošnje zakone koji su na snazi za promicanje dobrobiti svih Korejaca“. Člankom 7. Vlada Japana obvezuje se da će „koliko to okolnosti dopuštaju“, u japanskim javnim službama u Koreji zapošljavati one Korejce koji novi režim prihvaćaju lojalno i u dobroj vjeri i koji su propisno kvalificirani za takvu službu. Završnom odredbom, člankom 8. propisano je stupanje na snagu Sporazuma.

Nakon aneksije, Japan je formirao korejsku vladu, na čelu s generalnim guvernerom u koju su ušli generali ili admirali koje je imenovao japanski car. Korejci su bili lišeni političkih sloboda, slobode okupljanja, udruživanja, tiska i govora, a brojne škole bile su zatvorene jer nisu udovoljavale (proizvoljno) određenim standardima. Školski sustav privilegirao je učenje japanskog jezika uz istovremeno isključivanje pouke korejskog jezika i korejske povijesti. Posljedica aneksije ogledala se i u uređenju potpuno drukčijeg monetarnog i financijskog sustava. Japanski trgovci bili su u bitno povoljnijem položaju u odnosu na korejske trgovce, a aneksijske mjere oduzimanja ili eksproprijacije zemlje vidno su osiromašivale stanovništvo što je dovelo do njegova iseljavanja u Kinu ili Japan.

Neslaganje s aneksijom dobilo je svoj konkretan izraz 1. ožujka 1919., kada su organizirani antijapanski prosvjedi širom zemlje. Iako su prosvjedi bili mirni, Japanci su na njih odgovorili silom, pri čemu je oko 7.500 prosvjednika ubijeno, a oko 16.000 ranjeno. Prvoožujski pokret, kako je nazvan pokret korejskog otpora, začeo je aktivnosti u cilju korejske neovisnosti. Početkom Drugog svjetskog rata, Privremena  korejska vlada u egzilu objavila je rat Japanu i organizirala Korejsku oslobodilačku vojsku, koja se sa savezničkim snagama borila protiv Japanaca. Kapitulacijom Japana u kolovozu 1945., završena je trideset petogodišnja vladavina Japana nad Korejom.

Pitanje zakonitosti japanske aneksije predmet je interesa javnosti do današnjih dana jer je Sporazum pečatiran nacionalnim pečatom Korejskog Carstva, ali ga je korejski car, sukladno korejskom pravu odbio potpisati, a umjesto njega to je učinio korejski predsjednik Vlade. Pitanje valjanosti Sporazuma riješeno je tek 1965., potpisivanjem Sporazuma o temeljnim odnosima između tih dviju zemalja, u kojem je navedeno da se „potvrđuje da su već svi sporazumi i ugovori zaključeni između Japanskog Carstva i Korejskog Carstva na dan ili prije 22. kolovoza 1910. nevaljani i ništavi.“