Prvo potpisan 24. rujna 1995. u Tabi na Sinajskom poluotoku u Egiptu (zbog čega se naziva i Sporazum iz Tabe), izraelski premijer Yitzak Rabin i vođa Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Yasser Arafat ponovno su ga, uz nazočnost američkog predsjednika Billa Clintona, predstavnika Rusije, Egipta, Jordana, Norveške i Europske unije, potpisali 28. rujna 1995. u Washingtonu D. C. Oslo II nastao je na temeljima Prvog sporazuma iz Osla¹, tj. na Deklaraciji o načelima dogovora o privremenoj samoupravi te je zamijenio u međuvremenu tri sklopljena sporazuma, Sporazum Gaza-Jerihon ili Kairski sporazum iz 1994., Sporazum o pripremnom prijenosu ovlasti i odgovornosti između Izraela i PLO-a iz 1994. i Protokol o daljnjem prijenosu ovlasti i odgovornosti iz 1995. Oslo II imao je privremenu narav jer je trebao poslužiti kao osnova za dodatne pregovore i kao privremeno rješenje za eventualno sveobuhvatni mirovni sporazum. Iako je nakon njega sklopljeno još nekoliko sporazuma, oba sporazuma iz Osla napuštena su Mirovnim planom iz 2002., čiji je cilj bio konačno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, ali koji je i sam došao u slijepu ulicu i nikad nije implementiran.

Cilj Sporazuma bila je uspostava privremene palestinske samouprave na području Zapadne obale i pojasa Gaza u prijelaznom razdoblju od pet godina te stvaranje uvjeta za konačno rješenje prema rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a br. 242 i 338. Slično kao i Prvi sporazum iz Osla, Oslo II započinje Preambulom u kojoj ugovorne strane potvrđuju svoju odučnost da privedu kraju desetljetne sukobe i osiguraju sveobuhvatno mirovno rješenje zasnovano na navedenim rezolucijama UN-a te u sljedećih pet poglavlja uređuje pitanje prijenosa vlasti (članci I. - IX.) s Izraela na Vijeće, tj. Palestinsku upravu, koje će imati 82 predstavnika, izvršno tijelo, odbore i sl. i propisuje njegove ovlasti i odgovornosti. U drugom poglavlju uređuje se pitanje premještanja izraelskih obrambenih snaga i sigurnosni aranžmani. Člancima X. - XVI. definira se područje Zapadne obale i Gaze kao jedno područje, s tim da se određuju područja A, B i C i vremenski okvir prijenosa ovlasti za njih, pitanje sigurnosti i javnog reda, palestinske policije i dr. U trećem poglavlju (članci XVII. - XXI.) reguliraju se pravna pitanja: nadležnost Palestinske uprave, njezine zakonodavne ovlasti, obvezivanje obiju strana da se u svom postupanju vode prema načelima međunarodnog prava uz poštovanje ljduskih prava i vladavine prava i dr. Četvrto poglavlje odnosi se na suradnju, konkretno odnose između Palestinske uprave i Izraela (članci XXII. – XXVIII.), načelne odnose, zatim odnose u vezi s prijenosom ovlasti i odgovornosti, gospodarske odnose, razvijanje programa suradnje, pitanje nestalih osoba i dr. Završno, peto poglavlje (članci XXIX. - XXXI.) uređuje pitanje sigurnog prolaza osoba i prijevoza između Zapadne obale i pojasa Gaze, koordinaciju ugovornih strana u vezi s prolazom i dr. Sporazum Oslo II ima sedam aneksa, kojima se pobliže reguliraju pitanja iz Sporazuma. Prvi aneks odnosi se na protokol o premještanju i sigurnosnim aranžmanima, Drugi sadržava protokol vezan uz izbore, Treći uz civilne poslove, Četvrti uz pravne poslove i dr.

Unatoč navedenim naporima i potpisanim sporazumima, sukobi nisu jenjavali. Nakon potpisivanja Prvog sporazuma iz Osla, izraelski ekstremisti ubili su 29 Palestinaca, na što je Hamas odgovorio samoubilačkim bombardiranjima. Neposredno nakon potpisivanja Drugog sporazuma iz Osla, na izraelskog premijera Yitzaka Rabina izvršen je atentat 4. studenoga 1995., nakon što je podržao mimohod za potporu Sporazuma.

Iako je Sporazumom dogovoreno da nijedna strana neće pokrenuti ili poduzimati korake u cilju promjene statusa Zapadne obale i pojasa Gaze sve dok traju pregovori, izraelsko naseljavanje nastavilo se, i između 1993. i 2000. godine broj izraelskih naseljenika u tom području porastao je za oko 80.000.

1 Vidi Vremeplov, Informator br. 6905 od 15. 9. 2025.