Prve su podupirale Jugoslavija, Albanija i Bugarska, dok su iza vladine vojske stajale SAD i Velika Britanija. Građanski rat ostavio je Grčku u teškom gospodarskom stanju, težem nego što je bilo za vrijeme njemačke okupacije. Međutim, još gora je bila izrazita podijeljenost grčkog naroda na lijeve i desne. Podijeljenost i politička nestabilnost prouzročena ratom, kulminirala je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća i svoj vrhunac doživjela 21. travnja 1967., kada je skupina desno orijentiranih časnika, vođenih brigadirom Pattakosom i pukovnicima Papadopoulosom i Makarezosom preuzela vlast državnim udarom.

Do udara je došlo zbog straha da će izbori zakazani 28. svibnja 1967. na vlast dovesti stranku koja bi vjerojatno morala sklopiti savez s lijevo orijentiranom strankom za koju su konzervativci smatrali da je produžena ruka zabranjene komunističke stranke. U cilju zaštite zemlje od komunističke vladavine, pukovnici su odlučili provesti “revoluciju za spas naroda”, kako su okarakterizirali udar. Vlast su osvojili koristeći se elementima iznenađenja i konfuzije. Tenkovi su se rasporedili po strateškim točkama u Ateni, a manje su jedinice, prema unaprijed pripremljenoj listi, počele s uhićenjima političara, uglednika i građana za koje su sumnjali da pripadaju lijevima. U 6.00 sati ujutro Papadopoulos je objavio da se suspendira jedanaest članaka Ustava. Suspenzija je značila da je bilo tko i u bilo koje vrijeme mogao biti uhićen bez naloga, priveden i suđen pred osnovanim vojnim sudovima. Među suspendiranim člancima bio je i članak 14. grčkog Ustava, kojim se štitila sloboda mišljenja i tiska. Političke su stranke raspuštene, zabranjeni su štrajkovi, javna okupljanja i prosvjedi. 

Iako je trenutačna vlada tražila od kralja Konstantina da mobilizira snage protiv pučista, kralj je to odbio te je odlučio surađivati prihvativši ih kao legitimnu vladu. Jedini ustupak koji je imao bio je imenovanje građanskog predsjednika vlade. Ipak, stvarnu vlast imao je Papadopoulos, koji je iz puča izašao osnažen i kao ministar pri vladinom predsjedništvu. Kraljev postupak značio je i očuvanje ustavnog legitimiteta, jer prema grčkom Ustavu kralj za predsjednika imenuje osobu koju želi, s tim da parlament imenovanom da povjerenje ili da se održe opći izbori. Vlada je u ranim večernjim satima 21. travnja 1967. prisegnula, čime je državni udar dobio svoju potvrdu. Odmah je usvojen ustavotvorni akt kojim je potvrđena revolucija, izbori su otkazani i realno je bila dokinuta vlast Ustava. Budući da ta vrsta akata nije trebala biti supotpisana od strane kralja, vlada je samostalno vladala i sljedeći dan uvela izvanredno stanje. Vojna hunta, poznata kao Diktatura pukovnika, trajala je sedam godina. Zbog toga što ih se smatralo komunistima ili neprijateljima zemlje, tisuće Grka otišlo je u progonstvo, a mnogi su protjerani na puste ili udaljene otoke u Egejskom moru. Policijska država bila je na djelu. U krvi ugušeni studentski prosvjedi atenskog Politehničkog fakulteta 1973., kao i turska invazija na Cipar 1974., bili su uvod u kraj diktature. Niz političkih događaja doveo je do parlamentarnih izbora 1974. i referenduma, na kojem je odbijena uspostava monarhije. Grčka je postala republika.