Uzrok rata ležao je u francuskom strahu da će jačanjem Pruske, a na temelju njezinih ambicija da ujedini sve njemačke države i u slučaju da u tome uspije, doći do poremećaja ravnoteže moći u Europi. Tom strahu pridonijela je i realna opasnost od prusko-španjolskog saveza jer se pruski princ Leopold pojavio kao potencijalni nositelj španjolskog prijestolja koje je ostalo upražnjeno nakon revolucije 1868. Francuzi su blokirali tu mogućnost odlučivši poniziti Prusku inzistirajući da se pruski kralj Vilhelm I. osobno ispriča francuskom kralju i obeća mu da neće poduzimati ništa u tom smjeru. Vilhelm I. odbio ih je te je ovlastio Otta von Bismarcka da objavi francuske zahtjeve kao i njegovo odbijanje. Francuzi su objavili rat, ali su se suočili s vojnom snagom od oko 400.000 vojnika jer su se južne njemačke zemlje priklonile Pruskoj. Francuska je bila poražena do nogu i bila je primorana tražiti primirje. Jedan od pruskih uvjeta primirja bila je okupacija Pariza nakon njihove višemjesečne opsade. Prusi su pobjedonosno ušli u Pariz, održali kratku pobjedničku paradu i ubrzo se povukli. Bismarck je ispoštovao primirje i dopustio je prolazak vlaka s hranom za izgladnjelo i iscrpljeno stanovništvo. Pritisnuta bujanjem revolucije, Pariške komune, Francuzi su sklopili mir kojim je određeno sljedeće: uspostavljena je međusobna granica tako da je Prusima pripala provincija Alsace, osim grada Belforta i veći dio provincije Lorena. Stanovnici tih dviju provincija imali su godinu dana da odluče hoće li zadržati francusko državljanstvo i iseliti se ili će ostati u području kao njemački građani (oko 10 % populacije optiralo je za francusko državljanstvo, ali ih je tek 1/3 iselila). Nadalje, Mirom je određen način povlačenja njemačkih trupa iz određenih područja, ratna odšteta u iznosu od 5 bilijuna franaka koju se Francuska obvezala isplatiti unutar pet godina, s tim da će ostati okupirana dok se odšteta ne isplati (Nijemci su se povukli 1873., jer su Francuzi isplatili odštetu prije roka). Francuzi su morali priznati Vilhelma I. od Pruske za njemačkog cara, ugovorena je trgovina između dviju zemalja, povratak ratnih zarobljenika kao i uporaba plovećih riječnih putova u svezi s Alsaceom i Lorenom. Poraz i mirovni uvjeti (osobito okupacija) Francuzima su ostavili gorak okus. Povratak Alsacea i Lorene postala je frauncuska opsesija, koja je svoj izraz našla u pojmu revanšizam, u osnovi kojeg je bila utkana sva gorčina i želja za osvetom Njemačkoj te se vezivao uz dobivanje prilike za ponovni rat s Njemačkom kako bi se povratili Alsace i Lorena. Smatra se da je povratak tih provincija u francusko okrilje bio jedan od njezinih najjačih motiva za uključivanje u Prvi svjetski rat. Versajskim mirom iz 1919. te pokrajine vraćene su Francuskoj. Ubrzo nakon toga francuska vlada pokrenula je sveobuhvatnu kampanju frankizacije, koja je uključivala deportaciju svih Nijemaca koji su naselili ta područja nakon 1870. Stanovništvo je, naime, bilo podijeljeno u četiri kategorije: A - francuski građani prije 1870., B – potomci francuskih građana; C -  građani saveznika ili neutralnih država i D – neprijatelji - Nijemci. Do 21. srpnja 1921., 111.915 osoba imalo je D kategorizaciju i protjerani su u Njemačku. Sve novine na njemačkom jeziku su zabranjene, a sva imena naselja su frankizirana, npr. Straßburg je postao Strasbourg, Mülhausen - Mulhouse, Schlettstadt - Sélestat itd.