Dok je prvi Entente Cordiale bio više izraz međusobnog uvažavanja, Entente Cordiale od 8. travnja 1904. stvorio je temelje za čvršće zbližavanje ove dvije zemlje. Sporazum se sastojao od tri dokumenta: sporazuma kojim su riješeni stari sporovi oko kolonija, zatim sporazuma kojim je riješeno dugotrajno pitanje prava na ribolov uz obalu Newfoundlanda i treći dokument kojim je uređeno pitanje područja utjecaja obiju nacija u dijelovima Azije (Tajlanda, Madagaskara i Novih Hebrida).

Prvi i najvažniji dio Entente Cordialea činila je Deklaracija o poštovanju Egipta i Maroka koju čini 9 članaka. Člankom 1. Sporazuma, potvrđuje se da Velika Brtianija nema namjeru mijenjati politički status Egipta, a zauzvrat Francuska potvrđuje da sa svoje strane neće opstruirati britanske aktivnosti u toj zemlji. Nasuprot tome, člankom 2., Francuska potvrđuje da nema namjeru mijenjati politički status Maroka, a Velika Britanija sa svoje strane potvrđuje da Maroko pripada Francuskoj te da ona održava red u toj zemlji i pruža pomoć u svrhu administrativnih, ekonomskih, financijskih i vojnih reformi ako budu potrebne. Britanija obećava da neće opstruirati francuske aktivnosti u tom cilju pod uvjetom da se njima ne zadire u prava koje Velika Britanija uživa u Maroku. Člankom 3. Velika Britanija se obvezuje poštovati prava koje Francuska uživa u Egiptu.¹

Deklaracija je, međutim, sadržavala i tajne članke. Njima su se obje strane obvezale da će u slučaju potrebe promjene politika u Egiptu i Maroku određeni članci (4., 6. i 7.) Deklaracije ostati na snazi te da su suglasne da određeni dijelovi maurskog teritorija, u slučaju prestanka sultanove vlasti potpadnu pod španjolski utjecaj, uz uvjet da Španjolska pristane na određene odredbe iz Deklaracije i da se obveže da teritorije koji su stavljeni pod njezinu vlast ili u područje utjecaja neće otuđiti.

Drugi dio Entente Cordiale odnosio se na područje Newfoundlanda i dijelove Zapadne i Centralne Afrike. Prema njemu, Francuzi su se odrekli svojih prava na zapadnoj obali Newfoundlanda, ali su zadržali pravo na ribolov duž te obale. Zauzvrat, Britanci su predali Francuzima grad Yarbutenda i otočje Iles de Los u Africi. Konačno, ovim Sporazumom riješeno je i pitanje granice između francuskih i britanskih posjeda istočno od rijeke Niger.

Treći dio Sporazuma odnosio se na Deklaraciju o Tajlandu, Madagaskaru i Novim Hebridima. Britanci su Francuzima priznali predloženu zonu utjecaja istočno od porječja rijeke Menam, a njima su Francuzi priznali zonu utjecaja preko teritorija zapadno od Menamovog porječja. Obje su odustale od ankesije tajlandskog teritorija, a Britanci su povukli svoj prigovor zbog francuskog uvođenja poreza na Madagaskaru. Ovim Sporazumom riješeni su i problemi koji su se odnosili na nadležnost nad domaćim stanovništvom na Novim Hebridima.²

Entente Cordiale predstavljao je kulminaciju politike francuskog ministra vanjskih poslova Teophilea Delcassea koji je bio uvjeren da će samo međusobno razumijevanje Francuske i Velike Britanije omogućiti sigurnost u zapadnoj Europi nasuprot njemačkom sustavu saveza koji su se u međuvremenu stvarali (kao Trojni savez iz 1882.). Iako Sporazum nije izravno bio usmjeren protiv Njemačke, s obzirom na to da nije predstavljao niti formalni savez niti je predviđao blisku suradnju, kao takav je ipak predstavljao prijetnju Njemačkoj koja se u svojoj politici oslanjala na francusko-britanski antagonizam, što se kasnije i pokazalo u Prvom svjetskom ratu.